I ništa od bombaša…

Brojni posjetitelji otkazivali su dolaske, mediji su u zračnu luku u Adleru izlazili širom otvorenih oči, dok je istovremeno Putin svojim karakterističnim prikrivenim osmjehom uvjeravao svijet kako nitko nije prijetnja ZOI-u, niti militanti, ali niti gay osobe oko kojih se posljednjih tjedana također dizala prašina u crnomorskoj prijestolnici.

Čak 40-ak tisuća ljudi zaduženih za sigurnost držalo je Soči podalje od bilo kakve mogućnosti za neko neželjeno iznenađenje. Sada, na pola sata od početka ceremonije zatvaranja Igara, s velikom dozom izvjesnosti možemo reći da su u tome i uspjeli. Neki neslužbeni podaci govore kako je izravno ili neizravno Soči čuvalo oko 100.000 ljudi. Bili su tu vojnici, policajci, specijalci s dugim cijevima, ali i Kozaci, redovni zaštitari te oni o kojima ništa ne znamo, ali osjećamo njihovu prisutnost - ljudi u crnom, pripadnici tajnih službi te srdačni civili koji samo žele pomoći, ali vas, sasvim "slučajno", baš nekako ne ispuštaju iz vida.

Kad smo već krenuli s brojkama ne možemo ne dotaknuti mašineriju transporta netom završenih Igara. Naime za putovanje po Sočiju i oko njega zaista nije trebalo baš nikakvo prijevozno sredstvo izuzev redovnih autobusa. Iako je takva praksa normalna na OI, Rusi su i ovaj segment razradili do najsitnijih detalja te ga učinili impresivnim. Naime, čak 739 brendiranih autobusa svakodnevno je operiralo na svim mogućim i nemogućim relacijama, a domaćini su nas uvjeravali kako ih je još 200-tinjak čekalo u pričuvi, za slučaj nužde. U prijevodu? Autobusne stanice niknule su ispred svih ključnih točaka. Ispred svih hotela, stanica za gondole, shopping centara. Rusi su odlično organizirali te efikasno odvojili autobusni prijevoz za gledatelje, medije i timove, i ono što je najbitnije - sve to bez gužve i stresa.



No, ukoliko bi se ipak pronašao neki pojedinac koji se osjećao izgubljeno između brojnih putokaza i oznaka, na raspolaganju je bilo čak 25.000 volontera, od kojih je oko 3.000 bilo stranaca. I što jest, jest, volonteri su, kao i uvijek, bili od presudne važnosti. Čim bi uočili nekoga da je dignuo glavu te da je djelovao zbunjeno ili izgubljeno, nekoliko nasmiješenih ruskih, europskih ili pak mongolskih lica odmah bi bilo na raspolaganju.

Sigurnost prije svega

Za vrijeme dok gotovo 300 olimpijskih medalja već visi na vratovima ponosnih vlasnika, a Rusija slavi primat po broju osvojenih odličja na svojim domaćim Olimpijskim igrama, pozabavit ću se još malo sigurnosti, koja je bila zaista impresivna.

Teško je riječima dočarati razinu sigurnosti koju su ovdje uživali brojni posjetitelji, pa je zanimljivo nabrojati što je sve jedan novinar (vrlo slično je bilo i za gledatelje) morao proći da, primjerice, od zračne luke stigne do skijaške staze u Rosa Hutoru.



Po izlasku iz aviona srdačno me dočekala ruska carina i policija. Nakon neizbježnih formalnosti stigao sam do olimpijskog pulta gdje se potvrđuje važeća akreditacija ili “gledateljska propusnica”. Navedeno je za vrijeme ZOI-a ujedno vrijedilo i kao viza za posjet Rusiji. Već u zračnoj luci na raspolaganju je rent a car servis ili neka od brojnih autobusnih linija, recimo ona novinarska za glavni medijski centar. Ulazak u bus je moguć samo s važećom akreditacijom, a da sve prolazi u najboljem redu pratili su volonteri uz pomoć policije.

Vožnja autobusom do glavnog press centra je trajala svega 15-ak minuta te je izlaz iz autobusa direktno na ulazu u Olimpijski park. Točno ispred sigurnosne kontrole. Ovdje kreću ozbiljniji pregledi. Na redu je rentgen za odjeću i stvari te metal detektor za sve osobe koje žele ući u Olimpijski park. U ovom segmentu sam “pao” samo dva puta. Jednom radi sumnjive tekućine (energetski napitak), a drugi puta radi švicarskog nožića u ruksaku, koji je predstavljao ozbiljnu prijetnju sigurnosti. No nakon kraćih procedura ušao sam u “čistu zonu”. Unutar Olimpijskog parka kretanje je slobodno te je uz česte kontrole akreditacija moguće doći do bilo koje dvorane, press centra te ostalih sadržaja Olimpijskog parka. Izlaza nema, osim uz ponovnu kontrolu akreditacije.

Budući da sam većinom bio vezan uz alpsko skijanje trebalo je poći do planinskog press centra smještenog 40-ak km od Olimpijskog parka, u mjestašcu Gorki. Direktna autobusna linija prometovala je između glavnog i planinskog press centra te je ujedno predstavljala i najbržu poveznicu između ta dva mjesta.

Ulazak u autobus bio je moguć tek nakon skeniranja akreditacije, kako putnicima, tako i vozaču autobusa. Nakon ulaska svih putnika zaštitarska služba zatvara sva vrata te plombira sve otvore na autobusu; prtljažnik, poklopac motora te sva vrata i prozore. Izlaska i zaustavljanja nema jer se prometuje na relaciji “čista zona” - “čista zona”. Dolazak na odredište ispred press centra u Gorkom značio je i prolaz kroz kontrolu vozila. Drugim riječima na ulazu su se kontrolirale plombe, ogledalima se gledalo podvozje autobusa te je sigurnosna služba ulazila u autobus i ponovo kontrolirala putnike. Imena i broj putnika morali su odgovarati onima koji su ukrcani sat vremena ranije.



Iz Gorkog su vozile brojne autobusne linije prema svim planinskim borilištima (skijaško trčanje, biatlon, bob, alpski centar). A moje odredište, Rosa Hutor, bilo je udaljeno svega nekoliko kilometara od Gorkog. Izlaskom iz press centra u Gorkom izlazilo se i iz tzv. “čiste zone”. Ovdje sam se ukrcao na autobus i uz jedno bezbolno autobusno presjedanje stigao sam do donje postaje gondole koja je vodila do cilja alpskih borilišta. Daljnju proceduru pogađate? Ponovo rentgen i metal detektor, kontrola akreditacija te ulazak u gondolu. Po izlasku iz gondole još jednom sam prolazio kontrolu akreditacije te ponovno metal detektor. Konačno - cilj alpskih disciplina.

Za gledatelje ovdje je jedino preostao ulazak na tribinu, dok je za fotografe “borba” tek počinjala. Na skijašku stazu može, već standardno, ući maksimalno 40 fotografa. Ne treba posebno spominjati da je navala bila iznimna. Za fotografiranje pored staze nije bilo dovoljno imati samo foto akreditaciju već je bilo potrebno nabaviti zelenu foto narukvicu, dok je za slikanje sa same staze potrebno bilo nabaviti plavu narukvicu. Kad su svi uvjeti bili zadovoljeni te kad sam nabavio sve potrebne narukvice trebao sam samo proći još nekoliko kontrola akreditacija i konačno sam mogao staviti skije na noge.

Nakon svega nimalo ne čudi da zalutalih odmetnika, zlonamjernika i terorista nije bilo. Proceduru je bilo nemoguće eskivirati, a funkcionirala je besprijekorno od prvog do zadnjeg dana. Bit će zanimljivo vidjeti kakva će situacija biti u Južnoj Koreji za četiri godine. Koreja je prilično daleko od Dagestana, ali je zato prilično blizu Sjeverne Koreje u kojoj Kim Jong Un već kuje plan kako zapapriti organizaciju najveće sportske manifestacije južnim susjedima.