Legende - Hermann Maier

Rijetki su skijaši čije ime postane veće od sporta kojim se bave, čije ime postane svojevrstan sinonim za cijeli sport. Jedan od takvih je Hermann Maier, austrijska skijaška legenda koja je četiri puta osvojila veliki Kristalni globus te dva puta zlatnu olimpijsku medalju.

Hermann Maier je rođen 7. prosinca 1972. u austrijskom Altenmarktu. Iako je, kao i svi austrijski gorštaci, zarana stao na skije, malo je nedostajalo da mu jedina titula u karijeri ostane ona skijaškog učitelja. Naime, s 15 je godina otpisan iz nižih uzrastnih natjecateljskih kategorija kao – neperspektivan. Treneri nisu vjerovali da slabo razvijeni Hermann može polučiti vrijedan rezultat u zahtjevnom sportu kao što je skijanje. Maier se razočaran vratio u Flachau gdje je nastavio raditi kao zidar ljeti i učitelj skijanja zimi.

No, natjecateljski duh mu nije dao mira te je sebi odlučio prokrčiti teži put do mjesta u austrijskoj skijaškoj reprezentaciji. Sudjelovao je na lokalnim natjecanjima, čak i pobjeđivao, ali je i dalje bio jednako udaljen od reprezentacije. Sve dok mu se 6. siječnja 1996. u rodnom Flachau nije pružila priliku da nastupi kao predvozač u veleslalomskoj utrci Svjetskog kupa. S ostvarenim 12. najboljim vremenom, austrijski ga treneri više nisu mogli ignorirati. Debitirao je u Svjetskom kupu već četiri dana kasnije na veleslalomu u Hinterstoderu i zauzeo 26. mjesto.

Otada je silovito krenuo prema skijaškim vrhuncima. Prva je pobjeda došla već naredne godine u superveleslalomu u njemačkom Garmisch-Partenkirchenu. Maier, ranije otpisan kao kržljav, sada je imponirao snagom i dinamičnošću na skijama, riskiranjem na opasnim spustaškim stazama i predanošću na treninzima. 1998. je dočekao svoje prve Zimske olimpijske igre koje su se održavale u Naganu. Iako je do tada već "stvorio ime", utrka spusta u ovom japanskom zimovalištu ga je dovela na naslovnice svih novina. Nakon pada kojeg je doživio u utrci gledatelji su mogli samo pomisliti: "Mrtav je." Maier je ušao u lijevi zavoj i rubnikom zahvatio grumen leda. Snažan zapuh vjetra podigao ga je u zrak dok je skijao brzinom preko 100 km/h i odnio sa staze poput perca. Probio je zaštitne mreže, izveo nekoliko okreta u zraku i s treskom prizemljio. "Sreća da je u pitanju bio mekan snijeg inače ne bih više nikad skijao", komentirao je nakon što se osovio na noge i odšetao sa staze. Bolovi u ramenu i koljenu bili su tek sitna prepreka koja ga nije mogla spriječiti da se već koji dan poslije okiti s dva olimpijska zlata – u superveleslalomu i veleslalomu. Legenda je rođena, svijet je upoznao "Herminatora".

Iste je godine osvojio svoj prvi veliki Kristalni globus, trofej ukupnog pobjednika u Svjetskom kupu. Na prijelazu tisućljeća je bio na vrhuncu karijere, 2000. i 2001. je osvojio još dva velika Kristalna globusa dominirajući u veleslalomu, superveleslalomu i spustu. Bio je prvo ime austrijske reprezentacije i najveća skijaška zvijezda. U tom su ga razdoblju mnogi bili spremni okarakterizirati i kao arogantnog, nabusitog, škrtog na riječima i osmijehu. No, za takvo je ponašanje imao dobro pokriće u vrhunskim rezultatima.

Ipak, Maierova se narav u kasnijim godinama u "bijelom cirkusu" znatno promijenila. Uzrok je, kažu oni koji ga poznaju, bila stravična prometna nesreća koju je preživio u kolovozu 2001. Austrijanac je stradao vozeći se na motorkotaču, a prva procjena na operacijskom stolu je govorila da će slavnom skijašu trebati amputirati desnu nogu. Maier se nije dao, uvjerio je liječnike da se upuste u dugotrajan proces saniranja ozljeda što je uključivalo i ugradnju 30 cm dugačke titanske šipke u desnu potkoljenicu. Prošao je mukotrpan put oporavka, no u Terminatorovom je stilu poručio: "Vratit ću se!"

Gotovo je dvije godine izbivao sa snježnih staza da bi se konačno vratio utrkama u Svjetskom kupu u siječnju 2003. Niti dva tjedna kasnije, povratak je proslavio pobjedom u svojoj paradnoj disciplini na svom omiljenom mjestu – superveleslalomu u Kitzbühelu. Herminator se vratio! I to u velikom stilu – 2004. je osvojio svoj već četvrti veliki Kristalni globus te nagradu Laureus za povratnika godine. Iste je godine izdao i autobiografsku knjigu "Hermann Maier: Das Rennen Meines Lebens" koja se većinom bavi njegovim oporavkom nakon prometne nesreće.

Knjiga je prevedena na engleski taman prije Olimpijskih igara u Torinu 2006., drugih u Maierovoj karijeri. U Torinu je Austrijanac osvojio srebrnu medalju u superveleslalomu te brončanu u veleslalomu. Nakon toga je karijera ovog skijaškog veterana polako krenula svom smiraju. Posljednja pobjeda u Svjetskom kupu je stigla, naravno, u superveleslalomu u studenom 2008. u Lake Louiseu. Iako je javnost očekivala da će Herminator nastupiti i na Olimpijskim igrama u Vancouveru 2010., 13. studenog 2009. označio je i kraj karijere za Hermanna Maiera.

Iako će zlobnici kazati da je Maierova dominacija uglavnom plod pobjeđivanja u "izmišljenoj" disciplini superveleslaloma koju je FIS uveo kako se ne bi ponovila svojevremena dominacija Ingemara Stenmarka, briljantnog skijaša u tehničkim disciplinama, treba skinuti kapu čovjeku koji je ostvario 54. pobjede u Svjetskom kupu, skupio 4 velika i 10 malih Kristalnih globusa, osvojio 4 olimpijske medalje te 6 svjetskih. Još više od trofeja znači povratak skijanju nakon što mu je u jednom trenutku prijetila i amputacija noge. Time je Maier osigurao jedno od vodećih mjesta u imaginarnoj skijaškoj Kući slavnih. A cijelu filozofiju uspjeha rječiti je Austrijanac sažeo u: "Volim pobjeđivati. Ako izgubim, nisam previše sretan."