Marco Büchel skija do 2010.

Marco Büchel, koji je pred nekoliko mjeseci zadobio lakšu ozljedu koljena, prilikom treninga na Zermattu, potpuno se oporavio te je već na prvoj utrci Svjetskog skijaškog kupa odvezao revijalnu utrku s Marcom Girardellijem.

U interviewu za portal Sportnet.hr najavljuje svoje povlačenje nakon ZOI 2010. u kanadskom Vancouveru. Interview prenosimo u cijelosti:

U Svjetskom kupu ste kontinuirano već dvanaestu godinu za redom. Što očekujete od ove sezone i hoće li vam ona biti posljednja?
Moj je cilj skijati do 2010. i Olimpijskih igara u Vancouveru. S godinama je dakako sve teže, no za sada je sve u najboljem redu. Bio bih sretan kada bih s vremena na vrijeme osvojio neko od prva tri mjesta, naravno, utrke u Kitzbühelu i Wengenu, kao i Olimpijske igre, su mi glavni cilj.

Osim što ste vrhunski skijaš, u slobodno vrijeme vozite Harley motore, skačete padobranom i bavite se base jumpingom. Kako vam sve to stane u raspored?
Morate znati da treniram jednakim intenzitetom kao i drugi skijaši. No, čim završim s treningom ili utrkom, sjednem na Harley i jednostavno se vozim uokolo. Za base jumping i skakanje padobranom u posljednje vrijeme i nemam toliko vremena, a budući da sam još aktivan u Svjetskom kupu pokušavam takve ekshibicije svesti na minimum. Sve ću to zato nadoknaditi čim okončanom profesionalnu karijeru.

Možete li nam ukratko opisati jedan vaš radni dan? Kako izgledaju vaši treninzi, je li naporno i kako se s godinama nosite s tim.
Obično se ustajem oko 7:30, doručkujem i odlazim u teretanu gdje vježbam oko dva sata. Potom odlazim na ručak te uzimam malo odmora. Poslije toga prošećem psa, te vježbam vani oko dva sata. Zatim na red dolazi regeneracija, masaže i naravno vožnja Harleyem. Kada skijam ustajem oko pet ili šest, odlazim na glečer i tamo treniram otprilike četiri sata. Nakon toga odlazim na ručak, a nerijetko i prilegnem. Zatim radim na biciklu po 30-ak minuta, analiziram videa sa skijališta, porazgovaram sa svojoj ekipom i pokušavam što ranije zaspati, kako bih se odmorio i bio potpuno spreman za utrku. Trening je s godinama sve naporniji no ja uživam u tome, posebice u onoj atmosferi utrka.

Budući da ste specijalizirani za brze discipline, kako komentirate teške ozljede vaših kolega prošle sezone, Svindala, Macartneya, Lanzingera... Da li ste mišljenja da se moglo napraviti nešto više po pitanju sigurnosti na skijalištima i na koncu, odobravate li nova pravila i mjere sigurnosti?
Uvijek se po pitanju sigurnosti može napraviti više. No, svi se ipak moramo prisjetiti da je skijanje opasan i rizičan sport. Svi mi u utrci dajemo sve od sebe i iscrpljujemo, napinjemo tijelo do krajnjih granica te i najmanje pogreške mogu biti kobne, bez obzira na to kakve su sigurnosne mjere na skijalištu.

Podržavate li kolegu Bodea Millera, koji je i nakon izrečenih novih mjera sigurnosti izrazio nezadovoljstvo i kritizirao FIS?
FIS je napravio velike korake u svezi poboljšanja sigurnosti u našem sportu. No činjenica je da je on opasan, pogotovo na skijama na kojima se danas skija. Svaki skijaš mora biti maksimalno spreman za svaku utrku i za svaku stazu, na to svi moramo paziti. Mislim da skokovi, u utrkama spusta ne smiju biti opasni samo zato da bi gledatelji vidjeli atrakciju. Kada bi televizijske postaje bolje pokrivale utrke gledatelji bi i bez opasnih skokova vidjeli što sve tijekom utrke napravimo. Pustimo da prođe nekoliko utrka pa ćemo tada svi zajedno vidjeti da li je FIS napravio dobar posao.
Sudjelovali ste na pet Zimskih Olimpijskih igara no nažalost niste uspjeli doći do medalje. Da li ste ipak, na tim brojnim utrkama doživjeli nešto posebno, možete li usporediti OI s nekom utrkom u Svjetskom kupu ili Svjetskom prvenstvu, ili je to doista jedan poseban osjećaj i poseban doživljaj?
Olimpijske igre se održavaju svake četiri godine. To je jedna stvar koja ih čini posebnima. Moj je najveći san osvojiti olimpijsku medalju. U Svjetskom kupu utrke vozim svaki vikend, pa imam priliku popraviti formu i poziciju iz utrke u utrku. Ali da bih bio uspješan na OI morate biti potpuno spremni i koncentrirati u tom jednom jedinom trenutku, u jednoj jedinoj vožnji, tu nema ispravka, nema drugog pokušaja. Upravo zbog toga su one poseban doživljaj i zbog toga sam i odlučio pokušati još jednom, u Vancouveru.

Možete li izdvojiti neku stazu, utrku koja Vam je posebno draga i zašto?
Posebna mi je utrka i uvijek će biti, Kitzbühel. Ne treniram posebno samo za tu utrku, ali moje su misli uvijek fokusirane upravo na nju. Tako sam neke od svojih najboljih rezultata postigao upravo ondje. Publika me također strašno motivira, ne znam zašto je to uvijek tako.

Da li ste ikada, ili planirate posjetiti Hrvatsku?
Nažalost, još nikada nisam bio u Hrvatskoj. Svake godine dobijem 3-4 tjedna odmora i to gotovo uvijek u travnju. Poslije duge sezone jednostavno želim ići na mjesta gdje je već toplo. Tako zadnjih godina posjećujem Ameriku ili Afriku... Siguran sam da ću jednog dana posjetiti Hrvatsku. Samo ću spakirati stvari, i psa u moju moto kućicu i odvesti se do Jadranske obale. Čuo sam prekrasne stvari o njoj.

Želite li na koncu, poslati kakvu poruku hrvatskim zaljubljenicima u skijanje?
Mislim da je odlična stvar što je skijanje postalo toliko popularno u Hrvatskoj. Nažalost, ne vozim slalomske utrke pa nemam priliku doći u Zagreb, no na televiziji vidim kako su odlični i puni entuzijazma vaši navijači. Nadam se da ću i u ostalim utrkama Svjetskog kupa vidjeti više hrvatskih navijača, te da će ukoliko u borbi za plasman neće biti hrvatskih skijaša, svoj glas pokloniti meni.