evo me u Prištini na aerodromu i da prikratim vrijeme do aviona za Lijepu našu, vrijeme je da prebacim s laptopa nastavak reporta

DAN 11, Kopaonik (Srbija) 13.01.2010.
Dug je put preda mnom od Borovetsa do Kopaonika. Uključuje nekoliko autobusa, jedan vlak i jedan automobil.
Kada u 08:00 izlazim iz Hotela Victoria natovaren kao magarac prema stajalištu minibusa, još uvijek lagano sniježi. Cijelu je noć padalo, ali napadalo je svega par centimetara. Ali i to je napredak. Glavna ulica Borovetsa je pusta. Jedino ludi Hrvat i vozač u minibusu koji, čim sam uskočio, odmah kreće prema Samokovu. U Samokovu odmah presjedam u minibus za Sofiju. Za razliku od onog prethodnog, ovaj za Sofiju je dupkom pun. Ljudi odlaze u 70-tak kilometara udaljenu Sofiju vjerovatno raditi ili u opskrbu.
Sofija je i dalje siva i neuredna. Avtogara Yug je i dalje obično stajalište ispod mosta. Uzimam taksi do glavnog željezničkog kolodvora. Zaključio sam da je s taksistima najbolje ne koristiti engleski jezik jer im to daje dojam da si pun para. Umjesto toga sporazumijevam se na hrvatsko-bugarskom (nakon 10 dana u ovoj zemlji već sam uspio pohvatati par korisnih fraza). Tako zaključuju da sam iz jedne siromašne zemlje Hrvatske koja čak ni nije u EU pa cijena naglo ide dolje. Ovaj današnji čak uključuje i taksimetar.
Dvadeset minuta kasnije i olakšan za samo 8 leva nalazim se na željezničkom kolodvoru. Onom istom komunističkom masterpieceu od prije nekoliko dana – prevladava beton, sivilo, a u glavnoj sali na zidu dominiraju tipični ukrasi komunizma gdje simbolika narodnog rada dominira. I ne daj Bože da malo ugriju kolodvor. Gdje god da se krenem, užasno je hladno. Čak i soba na čijem ulazu na ćirilici piše \'topla čekaona\' nije baš topla.
Svakodnevno postoji vlak koji iz Sofije kreće u 11:40 prema Beogradu, a usput prolazi kroz Niš koji je dobra odskočna daska za Kopaonik. Cijena karte je 26 leva. Taj vlak zapravo kreće iz Istanbula gdje mnogi Bugari i Srbi odlaze u shopping. Čitaj, ovaj vlak je raj za švercere. Nešto slično onom našem Croatia Busu iz Zagreba za Trst. Kada ulazim u vlak koji je prljav da prljaviji ne može biti, smrdljiv da smrdljiviji ne može biti (posvuda se puši bez obzira bio to odjeljak za pušače ili nepušače), šverceri naveliko prepakiravaju stvari. Svi su odreda Srbi, svi sumnjivi tipovi. Granica je svega sat vremena od Sofije i treba se dobro pripremiti. Na sebe se navlači troje hlača, isto toliko majica i jakni. Ono što im ne stane na sebe, guraju pod sjedala, u ženske torbice. Tipovi u mojem odjeljku švercaju tko zna koliko signalnih lampi za automobile. Ja samo promatram i zabavljam se prizorima.
Na granici mene nitko ništa ne pita. Jedni mi pečatiraju putovnicu, drugi mi pečatiraju putovnicu. Za ostale slijedi pretres ili nekoliko novčanica dinara među listovima putovnice da ih se pusti na miru. Očito korupcija i dalje cvijeta.

Umjesto u Nišu izlazim dvije stanice kasnije. Kako vjerovatno ne bih stigao u Nišu na bus za Kopaonik (samo je 10min razlike između dolaska vlaka i odlaska busa), izlazim u Stalaću. Ondje me čeka Nebojša, tip (inače kao i ja turistički djelatnik) kojeg su u Vili Radigost na Kopaoniku zamolili da me prebaci do 15min udaljenog Kruševca odakle ima buseva za Brzeće tj. Kopaonik. Ugodno smo pročavrljali, a Nebojša na kraju nije htio uzeti ni dinar.
Na autobusnoj stanici u Kruševcu iznenađenje. Dinara još uvijek nemam. Imam Maestro karticu i eure u cashu. Uporno par puta pokušavam dignuti pare na bankomatu. Bankomat svaki put kaže odbijeno. Tek tada primjećujem da bankomat na autobusnoj prima samo Visa kartice. Pitam na šalteru curu postoji li još koji bankomat. Kaže samo u centru. A ne mogu ni platiti direktno karticom jer i ona prima samo Visu. Nema ni mjenjačnice u blizini. Ništa. Ostaje mi samo da uzmem taksi i do centra u potragu za bankomatom. Pričamo taksist i ja o svemu i svačemu kad me odjednom pita: “Odakle si ti?”. Ja razmišljam da li da mu kažem istinu ili ne. Ipak je ovo jug Srbije koji je puno ekstremniji od npr. Beograda. “Iz Hrvatske.”, ipak mu odgovaram. I razvije on još veću priču o svemu i svačemu, čak mi daje i svoj broj mobitela u slučaju da mi zatreba.
S novcima u džepu vraćam se na autobusnu i napokon kupujem kartu. Od Kruševca do Brzeća ima oko sat i pol vožnje, a cijena karte je 315 dinara. 1 euro vrijedi trenutno 97 dinara. Brzeće je turističko naselje na ulazu u nacionalni park Kopaonik, 14km udaljeno od skijaškog centra. Postoji žica koja ga povezuje s Kopaonikom, ali zbog nedostatka snijega ona trenutno ne radi.
Moj dom za sljedeća tri dana (a možda i duže s obzirom da Brezovica i Popova Šapka stoje loše sa snijegom pa postoji mogućnost da odustanem od njih i produžim svoj boravak na Kopaoniku) je Vila Radigost. Našao sam ovaj smještaj na netu (www.vilaradigost.com), poslao mail i rezervirao. Dobio za 18 eura + boravišna taksa sobu na bazi polupansiona. Gdje drugdje na skijalištima bi dobio ovako nešto za ovakve pare?!
Ilija Kasalović, vlasnik Vile Radigost, dočekuje me ispred hotela Ozon u Brzeću i zajedno odlazimo do vile. Odmah primjećujem neobičnost ove vile. Ona je naime izgrađena tako da prati padinu planine i sve su sobe okrenute prema riječici koja prolazi pred vilom i žicom Bela Reka 1 koja nažalost ne radi. Soba je prostrana, udobna i topla. Hrana za večeru je toliko obilna da se jednostavno mučim da sve pojedem. Ilija odličan domaćin. Više ni ne trebam.

DAN 12, Kopaonik (Srbija) 14.01.2010.
Još doma negdje imam stari monopoly iz bivše Juge gdje su odmah nakon starta kućice redom bile Jahorina, Bjelašnica, Kopaonik, Krvavec i Popova Šapka. Tu sam prvi put čuo za Kopaonik. No, proći će još nekih 20 godina prije nego li zaista dođem do njega.
Kamenje na stazama, neuređene staze, gužve, previsoke cijene? Ne! Kopaonik je ispao sve suprotno od navedenoga. Ovakve gore navedene opise Kopaonika nalazio sam po čitavom nizu webstranica. Naravno, moja očekivanja od Kopaonika bila su nikakva. Idem tek toliko da vidim kako izgleda.
Snijega kronično nedostaje i na Kopaoniku. U Brzeću ga još uvijek nema na vidiku, a sedežnica Bela Reka 1 ne funkcionira. Kako do Kopaonika? Ilija, vlasnik Vile Radigost, brzo mi je doskočio u pomoć. Zamolio je neke od svojih gostiju s autom da me prevezu do 14km udaljenog Kopaonika. Kako se penjemo od Brzeća, koji se nalazi na oko 1100 metara nadmorske visine, prema naselju Kopaonik, koji je na 1770 metara nadmorske visine, snijeg se najprije pojavljuje u tragovima, a onda ga je na ulazu u naselje već posvuda. Ali ljudi koji ovdje žive ne sjećaju se kada ga je zadnji put u siječnju bilo tako malo.
Uzimam trodnevni skipass. Namjeravao sam ostati dva dana, ali s obzirom da Brezovica na Kosovu ne radi i vjerovatno neće proraditi u skoroj budućnosti, odlučio sam na Kopaoniku provesti tri dana. A onda na Popovu Šapku u Makedoniju. Danas sam dobio informaciju da na Šapci ima 25 do 30cm snijega i da rade sve žice.
Gledam na oglasnu ploču stanje na skijalištu. Zbog nedostatka snijega otvoreno je svega 7 žica i oko 10-tak staza. Nije ni to loše. Kopaonik ima deklariranih ukupno oko 55km staza, ukupno 23 žice, a najdulja staza je dužine 3.5km. Središnji dio skijališta je taj koji je danas otvoren – žice počinju na 1770m, a završavaju na vrhu 2017m. Prije koju godinu postavljeni su topovi, ali trenutno samo na središnjem dijelu skijališta koje je i danas otvoreno. Bez topova teško da bi Kopaonik radio. Staze su uglavnom plave i crvene te pokoja crna. No, crna staza Duboka1 koja je danas otvorena zapravo je daleko od crnih staza po Sloveniji, Austriji ili Italiji. Prije bi to bila crvena. Staze su odlično povezane tako da odgurivanja nema, a ono najvažnije – odlično su pripremljene. Lijepe su tvrde i ispeglane, tu i tamo ledenih ploha, ali toga ima i po Sloveniji i Austriji. Kamenčića zanemarivo. Rekao mi je Ilija da su po ljeti temeljito očistili stazu od kamenja. Uglavnom, kao da skijam na nekom zapadnjačkom skijalištu. Pravi gušt. Staze bez hupsera izdržavaju do kraja dana. Gužve nikakve. Ljudi ima, ali sasvim pristojan broj i svi se drže pravila skijanja. A posvuda su redari koji upozoravaju ako naleti koji neoprezan skijaš, a na ulazu u žicu također prave reda. Na žicu se ulazi odmah ili, u najgorem slučaju, čeka se minuta dvije. Žice su uglavnom sve odreda nove – Doppelmayrice postavljene prije 3-4 godine.
Cijene pića na stazama su iznad srpskog prosjeka, ali još uvijek ispod cijena po skijalištima u Sloveniji, Italiji i Austriji. Npr odlično kuhano vino u kafiću uz stazu dođe 170-180 dinara. 1 euro vrijedi 97 dinara.
Ljudi ljubazni. Ja osobno nisam imao nikakvih problema.
A poslužilo me danas i vrijeme. Prekrasno sunčano. S vrha uokolo pogledom pratim snježne vrhove i padine planina. Šuma je dosta malo u usporedbi s ostalim planinama. A i na Kopaoniku se osjećam jako ugodno. Poput Jahorine, rekao bih da je ovo 'planina s dušom'.

DAN 13, Kopaonik (Srbija) 15.01.2010.
Opet Ilija za mene žica goste Vile Radigost da me povezu do Kopaonika. Nema nikavih problema. U skoro svakom autu ima po mjesto dva slobodno.
Gore na planini otvorene su iste žice i iste staze kao jučer. Ali staze su danas još bolje pripremljene. Očito su jučer nakon zatvaranja skijališta i cijelu noć pucali topovima. Ledenih ploha danas skoro da i nema.
Nažalost, negdje oko 13:30 sati spustila se takva magla da ne vidim ni prst pred nosom. Ne pomaže ni maska protiv magle. Skijam još malo, a onda odlučujem završiti sa skijanjem za danas i otići u hotel.

DAN 14, Kopaonik (Srbija) 16.01.2010.
Moj posljednji dan skijanja na Kopaoniku. Danas nas je u Vili Radigost ostalo samo četvero, ali Ilija mi i danas pronalazi prijevoz do skijališta. Vani je hladnije nego prethodnih jutara. Navodno je na planini noćas nešto padalo i još uvijek pada.
Zaista kako se od Brzeća dižemo prema skijalištu, primjećujem puno više snijega nego jučer ili prekjučer. Nije ga palo Bog zna koliko. Samo koji centimetar, ali i to je napredak. Još uvijek lagano pršti dok na noge stavljam skije i put žice. Da ne bude da samo hvalim Kopaonik, ima i jedna zamjerka. Iako nove, žice su dozlaboga spore – posebice 4-sedežnica na Karamanu. Sporiju žicu od ove na Karamanu u životu nisam vidio. Danas je hladno, -7°C, lagano puše, i sjediti na žici 15 minuta nije baš ugodno. Još je tu i magla koja se cijeli dan igra s nama skijašima – malo je ima pa malo je nema, malo je gore pa malo dolje. Igram se i ja s njom pa ovisno o tome gdje se nalazi, mijenjam i ja brežuljak. Dobro je to što je Kopaonik rasprostranjen na nekoliko brežuljaka pa će gotovo uvijek postojati neki dio skijališta gdje nema magle.
Staze i dalje savršeno drže, a ljudi daleko manje od posljednja dva dana iako je subota. Sa staze se ravno ulazi na žicu.
Skijalište se zatvara u 16:00 sati i kao naručeno. Jer upravo tada se gusta gusta magla spustila nad cijelo skijalište i skijanje postaje nemoguća misija.
Na kraju završne impresije o Kopaoniku. Kao što sam rekao, čitajući natpise na netu, nikakva očekivanja nisam imao od ovog skijališta. Zbog toga je i moje iznenađenje uređenosti Kopaonika bilo veće. Puno staza s daljnjim velikim potencijalom razvoja. Odlično uređene staze. Nove žice. Organizacija i red. Nema gužvi. Cijena skipass jeftinjava. Cijene hrane i pića na skijalištu nešto viša od srpskog prosjeka, ali i dalje jeftinije od skijališta na zapadu. Uglavnom, jedno zaista ugodno iznenađenje i bez puno razmišljanja vratit ću se ovdje dogodine. U drugoj polovici veljače – tada kažu da na Kopaoniku uvijek ima najviše snijega.
Da ne zaboravim pohvale Iliji i njegovoj Vili Radigost. Cijelu vilu je izgradio on svojim rukama i u vili prevladava drvo. Restoran za doručak i večeru je također sav u drvu s velikim kaminom. Hrana je domaća i fenomenalna i uvijek ju je toliko da ne možeš nikada sve pojesti (ovo govori netko tko obično jede ko vuk). Sobe su čiste, tople i udobne, a kako je vila malo udaljena od glavne ceste, odlično se spava uz zvuke riječice koja protječe ispod prozora. A cijena? 18 eura za polupansion. Nevjerovatno...

DAN 15, Popova Šapka (Makedonija) 17.01.2010.
Uh, kako “obožavam” buđenje rano ujutro. Vani je još duboki mrak, a ja u 05:15 čekam uz cestu u Brzeću. Ova ranojutarnja opcija je jedina opcija želim li u jednom danu stići do Popove Šapke u Makedoniji. Ubrzo dolazi krntija boje trule višnje Niš Ekspresa, a ja sam naravno jedini putnik. Prvo odredište – Niš. Cijena je 550 dinara, a vožnja traje točno 3 sata. Autobus je ledara tako da cijelim putem sjedim u skijaškoj jakni i s rukavicama na rukama. Ni po dolasku u Niš nije ništa bolje. I autobusni su kolodvor u Nišu “zaboravili” grijati. Čini se da neću svući skijašku jaknu i rukavice do dolaska u sobu na Popovoj Šapki. Znači, cijeli dan.
Deset minuta sam zakasnio na bus za Skopje. Sljedeći trebam čekati do 10:40, što je za oko dva i pol sata. Sjedam u jednu od kolodvorskih prčvarnica i naručujem tost i capuccino. Ni jedan ni drugi nisu Bog zna što, ali barem si kratim vrijeme čitajući uz tost i capuccino.
Do Skopja me ponovno vozi Niš Ekspres. Ovaj je začudo nešto novijeg datuma (čitaj osamdesete) i čak griju, ali zato je cijelim putem u autobusu aroma ispušnih plinova. Nikoga to previše ne zabrinjava. Bus prolazi kroz čitav niz selendara i gradova, jedan za drugim sivilo i prljavština. Polja puna smeća. Rijeke prepune plastičnih boca i vrećica. Stari autobusi i automobili. Jad i bijeda juga Srbije. Ali pogledajmo vedriju stranu – vožnja do Skopja traje oko četiri i pol sata, a cijena je samo 1045 dinara ili 84 kune.
Na granici, na kojoj se čeka ohoho kao u dobra stara vremena kada se s istoka išlo na zapad, carinik Makedonac me izvlači iz autobusa. Zanimaju ga moje skije. Odakle su, koliko stoje... Kada je shvatio da sam Hrvat, a ne Makedonac, samo je odmahnuo rukom i pustio me natrag u autobus. “Ludi Hrvat umjesto u Sloveniju ili Austriju ide skijati na naš makedonski krš.”, posve sam siguran da je to pomislio.
U Skopju sam dovoljno dugo samo da nabrzaka promijenim bus. Sljedeća destinacija – Tetovo. 110 denara i 50 minuta vožnje. 1 makedonski denar vrijedi 0,12 kn. Vani polako pada mrak, a ja se još uvijek vozikam po Balkanu. Od mraka do mraka. Pomalo me hvata umor. Jedva čekam krevet.
Posljednja trasa danas je taksi od Tetova do Popove Šapke. U planinarskom domu gdje mislim spavati rekli su mi da je normalna cijena 500 denara. Taksist traži 800. Odbijam. Kažem mu da znam da se cijena kreće oko 500. Odmah spušta na 600. Pristajem. Taksist je Albanac i putem u ugodnom razgovoru s njim saznajem da je 4 godine živio u Splitu, tamo još prije rata. Kaže da bi se volio vratiti i pokušati naći posao u građevini, ali da mi Hrvati teško dajemo radne dozvole. Ne znam što da mu kažem.
Uspon od Tetova do Popove Šapke traje 45 minuta. Vani je mrak, a i magla pa ništa ne vidim. Ipak primjećujem da snijega ima jer je cesta na planini neočišćena i auto se povremeno muči na uzbrdici. Planinarski dom Smreka nalazi se skoro na samom kraju ceste na Popovoj Šapki na nadmorskoj visini od 1800 metara. Noćenje dođe 7 eura. Naravno da ne treba puno očekivati od smještaja po ovakvoj cijeni, ali i bez puno očekivanja, moje razočarenje planinarskim domom je na vrhuncu. Rupetina napravljena u potpunosti od šperploče. Prljava i hladna. Grafiti u sobi. WC i tuš imam u sklopu sobe, ali WC je čučavac, a voda iz tuša i umivaonika ide posvuda po kupatilu. Nekad sam zanemarivao ovakve stvari. Sjećam se da sam u Vijetnamu spavao u sličnoj rupi i ujutro se probudio s povećim žoharom na prsima. Ali postajem prestar za ovakva sranja. Ipak, nadam se da ću izdržati tri noći.

DAN 16, Popova Šapka (Makedonija) 18.01.2010.
Gledam kroz prozor. Vani pada umjereni snijeg. Čini se da je cijelu noć padao i napadalo ga 10-tak centimetara. Objavljeno radno vrijeme skijališta je od 09:00 do 15:30. No, u 09:00 žice još uvijek ne rade. Kažu mi da najčešće otvaraju između 09:30 i 10:00. Balkanska posla.
Malo prije 10:00 žice su napokon u pogonu. Naravno ne sve. Jednosedežnica Ceripašina koja od cca 1700 metara nadmorske visine, gdje se počinje skijalište, vozi na najviši vrh od 2510 metara danas je zatvorena. Kažu mi da je jučer i prekjučer radila, ali samo zato jer je bio vikend i bilo je dosta ljudi na skijalištu. Danas im se ne isplati zbog šačice skijaša. Istu sudbinu dijele još dvije žice. Ovo me podsjeća na Jahorinu – nema puno ljudi pa zašto onda uopće otvarati žice?! Balkanska posla.
Na starom letku kojeg sam uspio nabaviti u jednom od kafića na skijalištu kažu da skijalište Popova Šapka ima 11 žica i ukupno 20 km uređenih staza. E sad... Ne pretjerujmo braćo Makedonci! Gondola koja je nekad išla od Tetova do Popove Šapke ne radi od rata 2001. godine i vjerovatno više nikada neće proraditi. Od još jedne sedežnice pokraj Ceripašine ostali su samo hrđavi stupovi. Jedno sidro je zameteno u snijegu i kabel mu je iskočio iz ležišta – znači i ono je izvan funkcije. Trebalo bi ih onda biti osam. No, ja sam ih izbrojio sedam: jedna jednosedežnica, jedna dvosedežnica, dva tanjurića i tri sidra. Sve odreda staro da starije ne može biti. U usporedbi s Popovom Šapkom, Jahorina izgleda kao extra moderno skijalište (ako zanemarivo dvije nove ovogodišnje sedežnice na Jahorini).
Uzimam kartu za jedan dan iako mislim ostati tri dana. Dođe 800 denara po danu. 96 kuna nije skupo. Prodaju samo poludnevne, dnevne, tjedne i sezonske karte. Karta je sasvim u skladu sa skijalištem – običan papirić na kojem su izbušili broj 18 i broj 1 (jer danas je 18/01). Taj se papirić mora pokazivati kontrolorima na ulazu u žicu jer naravno ondje nema nikakvog aparata, a proximity card se za Popovu Šapku čini kao znanstvena fantastika.
Odlučujem najprije na jedan od tanjurića, onaj najkraći. Kažem, da se najprije zagrijem na kratkoj stazi. Tanjurići ne idu po principu automatizma, već tip stoji pokraj njih i broj razmak i ručno pušta tanjuriće. A oni su toliko stari da me je najprije tako žestoko povukao da sam poskočio na startu kao divokoza na Biokovu, a zatim je imao cijelom trasom tako nagle trzaje da su moja jaja ošla u kajganu.
A ni staza nije ništa bolja. Ratrak je očito jednom ovdje prošao i ostavio za sobom više nesređen, nego sređen teren. Uz to, teren je sam po sebi dosta grbav (kasnije su tu i hupseri) da me svako malo katapultira.
Prebacujem se na staru dvosedežnicu. Tanjurića mi je dosta. Dvosedežnica je negdje iz 70-tih ili u najboljem slučaju rane 80-te. Leitnerica. Sve sama plastika i željezo. Kad samo vidiš ovo, možeš biti zadovoljan kako se danas lijepo vozi na novim sedežnicama. Za Kopaonik sam rekao da od 4-sedežnice na Karamanu nisam vidio sporiju žicu u životu. Ispravka netočnog navoda – ova stara dvosedežnica na Popovoj Šapki je daleko ispred Kopaonika uzela titulu najsporije žice na svijetu. Teško mi je vjerovati da na svijetu postoji sporija žica od ove. Pa brže bi došao do kraja hodajući uz žicu, nego vozeći se na njoj. Nije ni čudo da je prazna, a skijaši radije koriste kombinaciju tanjurića i sidra da dođu do vrha. I naravno da dođu brže. Vožnja na dvosedežnici traje 20 minuta. Na sedežnici iste dužine u Sloveniji ili Austriji vozilo bi se 5, maksimalno 7 minuta.

“Sređene” staze na vrhu su također jad i bijeda. Ratrak je ili jednom prošao ili uopće nije. Posvuda grbavo i hupseri, a treba pripaziti i na pokoju bocu ili limenku koja se kotrlja po stazi. Balkanska posla.
Ali onda otkrivam najbolji dio Popove Šapke – off piste skijanje. Inače nisam baš neki ljubitelj off piste skijanja. Probao sam ga samo jednom, lani na Himalajama. No privučen količinom snijega na gornjem dijelu skijališta (sigurno oko metar) i potpunom izostanku stijena i drveća (naime, cijelo skijalište se nalazi iznad razine drveća) odlučujem se za off piste. I pun pogodak! Off piste skijanje na Popovoj Šapki je vanzemaljsko! Definitivno ide u rang s Himalajama. Sunce, prirodan snijeg u velikim količinama, sve bijelo oko tebe, bijeli djevičanski visoki vrhovi, sam samcat bez gomile ljudi oko tebe, i ipod na ušima. Uživancija. Režem svježe napadao snijeg. Odlazim do dijelova gdje nitko još danas nije bio i tragovi mojih skija su prvi na snijegu. Bože dragi, tko bi rekao da ću ovoliko uživati u off piste skijanju! Jedva čekam sutrašnji dan. Nema više gubljenja vremena po “uređenim” stazama. Samo isključivo off piste od sada nadalje. Popova Šapka tj. Šar Planina je pravi raj. Planina je divlja, neukroćena, jedna od najljepših planina koje sam u životu vidio. I nevjerovatno koliko ima potencijala. Da Popovu Šapku uzme neki Austrijanac, napravio bi sigurno najbolje skijalište na Balkanu, a vjerovatno i jedno od najboljih u Europi. Ima tu mjesta za hrpu staza. Siguran sam da bi se do sto kilometara došlo bez puno problema. Trenutno jedna od dobrih stvari Popove Šapke je da uopće nema topova i umjetnog snijega pa se skijaš po isključivo prirodnom snijegu.
U 15:00 sati već su skoro sve žice zatvorene. Pola sata prije objavljenog kraja radnog vremena. Balkanska posla.
A najgori dio skijanja u Popovoj Šapki je uspon do Smreke na kraju dana. Da radi Ceripašina, otišao bih do vrha i onda se off piste spustio do planinarskog doma. Ovako moram pola sata tegliti skije i u pancama hopa cupa uzbrdo do Smreke. Dođe mi da svisnem od muke!
Navečer odlazim u šetnju naseljem. Naselje je daleko najružnije skijaško naselje koje sam u životu vidio. Sve same sive, betonske kuće jedna do druge. Zapravo bih više rekao da su to betonske kutije, a ne kuće. Bez ikakvog plana izgradnje. Osim kuća, koje su očito vikendice ljudi iz Tetova, Skopja i drugih mjesta po Makedoniji jer su sve skoro redom zatvorene i mračne, tu su tri hotela B kategorije – Slavija, Popova Šapka i Teteks (ne znaš koji izvana jadnije izgleda), jedan vojni hotel (off limit za civile), jedan privatni (Hotel Bora) te dva planinarska doma (o Smreki neću više ponavljati). Privatnog smještaja u Popovoj Šapki nema. Nema diskoklubova ili pubova. Nalazim tek dva soc-restorana/kafića i jedan poluopskrbljeni “supermarket”. Cijene ipak nisu visoke. Danas ujutro uz stazu sendvič i topla čokolada – ukupno 180 denara (22kn). Danas navečer čevapi, pomfrit, čaj, pivo Skopsko – ukupno 320 denara (38kn).

A oni su toliko stari da me je najprije tako žestoko povukao da sam poskočio na startu kao divokoza na Biokovu, a zatim je imao cijelom trasom tako nagle trzaje da su moja jaja ošla u kajganu.


Jooj Vanelic tvoji reporti su užitak za čitanje .............
Nastavi nas izvještavati sa svojih putovanja !!!