" Jooj Vanelic tvoji reporti su užitak za čitanje .............
Nastavi nas izvještavati sa svojih putovanja !!!
"
(Član Deni)

Slažem se.
Čitam kak roman u nastavcima.

I hoću još...

Hvala Vedranu Aneliću.

Prvo želim čestitati Vaneliću za uspešno završenu pustolovinu po Balkanu. Sa nestrpljenjem sam isčekivo izveštaj sa njegove turneje, jer smatram da mišljenje sa strane je uvek objektivnije od mišljenja ljudi iz zemlje gde se skijalište nalazi, a o kome se diskutuje na forumima. Na ovom forumu u martu 2009. pokrenuta je tema o Kopaoniku. To možete pročitati na: http://www.skijanje.hr/hr/skijanje/forum.php?a=2&b=3038&cnt=0
Ja sam pokušao da iznesem stav što objektivnije o trenutnom stanju na Kopu, iz ugla nekog ko je iz Srbije, ali nisam se proslavio, Penzos je smatrao moj stav potpuno neobjektivnim, dok je Nemanjus bio umereniji (pozdrav za njega, pošto vidim da se i on interesuje za Vanelićev izveštaj) . Drago mi je da i Vanelić misli slično kao i ja. Vanelić informišući se po raznim webovima, je na Kop pošao sa predrasudama, i drago mi je što je stekao potpuno drugačiji utisak posle svog boravka na Kopu. Za njega je šteta što je došao u vreme kada je na Kopu bilo malo prirodnog snega, i što je faktički radila trećina skijališta. Mislim da bi njegovo mišljenje bilo još bolje da je bilo više snega. Kop u poređenju sa ostalim regionalnim centrima iz godine u godinu pravi sve veću razliku u kvalitetu ponude. Normalno u tim dinamičnim promenama ski sentra, dešavaju se i mnoge negativne stvari, koje svakako treba otkloniti. Pošto se ovih dana veštački sneg pokazao kao pun pogodak, po meni prioritet broj jedan na Kopu je veštački osnežiti celu planinu. Mislim da ski centar u ovom trenutku ima dovoljno staza, oko 50-55 km. Vanelić je u pravu, imaju dva izrazito spora četvoroseda, a to je zato što nisu isklopivi. Međutim generalno žice na Kopu su u dobrom stanju (primera radi, sa GPS-om sam merio dnevni pređeni put na Kopu i iznosio je oko blizu 100km, dok recimo na Žabljaku 33 km - ovde su uračunate i vožnje žicama i skijanje).
Sve u svemu, hvala Vaneliću za objektivo mišljenje i želim mu još mnogo pustolovina. P.S. Ako nije neumesno, koliko je koštala ova ekspedicija, u eurima. Pozdrav

DAN 17, Popova Šapka (Makedonija) 19.01.2010.
Ništa se nisam naspavao noćas. Noge su mi gorjele od jučerašnjeg skijanja i nisu mi dale da spavam. Kad sam napokon malo prije 09:00 odustao od pokušaja da na duže sklopim oči, vani je lijepo sunčano. Vide se vrhovi. Sve prekrasno bijelo jer je i noćas napadalo nešto sitno snijega.
Spuštam se na skijama do žica i iznenađen sam što je Ceripaša danas otvorena. Riječ je o dvosedežnici (jučer mi se učinilo da je jednosedežnica), još jednom antikvitetu na Popovoj Šapki. Ako se na onoj jučerašnjoj dvosedežnici vozila Marija Terezija, onda se na Ceripaši vozio Franjo Josip. Dozlaboga spora, na svakoj trećoj klupi nema zaštitne ograde i podupirača za noge. A strma li je strma na trenutke...
Ceripaša je jedna od dužih žica koje sam vidio u životu. Kada dolazi do onog mjesta za koje sam mislio da je vrh, nastavlja još dalje. Nakon 20 minuta nalazim se konačno na 2510 metara nadmorske visine i najvišoj točki skijališta Popova Šapka. Oko mene sve bijeli vrhovi, uključujući i 2747 metara visok Titov vrh, najviši vrh Makedonije. Drveća ni na vidiku. Snijeg je svježe napadao i nastavljam svoju off piste pustolovinu započetu jučer. Dobro sam snimio teren - na čitavom skijalištu postoje samo na dva mjesta stijene s velikim provalijama. Trebam ih zaobilaziti u širokom luku. Ostatak čine ugodne padine savršene za off piste. A impresivna je i visinska razlika od čak 800 metara između početka skijališta i njegovog vrha.
No, na jednom od spuštanja prema dolini krivo skrećem i završavam na vrhu stijene, a uz mne 20-tak metara visoka provalija. Od nje dijeli me tek koji centimetar. Noge mi naglo postaju staklene. Mic po mic u rikverc i moli Boga da se ne posklizneš. Uspijevam se sigurno maknuti s ponora i nastavljam prema dolini.
Ali vrag mi ne da mira. Vraćam se Ceripašom natrag na vrh i odlučujem krenuti od žice desno na najmirniji, najljepši i najdivlji dio planine. Put koji sam zamislio prolazi ispred najviših vrhova Šar planine i zaobilazno prema dolini. Trebalo bi to biti off piste skijanje za pamćenje.
I bit će. U širokom luku zaobilazim još jedne stijene i provaliju. Ako sam dobro snimio, to su jedine na tom dijelu planine. I idem tako ja. I ne ide mi loše. Ali ipak na kraju moram proći sam uz stijene i sam rub 50-tak metara visoke provalije. Uočavam jedan prolaz između dvije stijene, širine otprilike metar i zaključujem da tu ne bi trebalo biti problema. Spuštam se prema tom prolazu i odjednom katapult. Ne znam što me snašlo. Bez skija na nogama počinjem kliziti niz strminu. Barem sam uspio izbjeći stijene. Jedva jedvice se zaustavljam nakon 15 metara. Iako je snijega preko metar, zbog jakog vjetra na površini se stvorilo dosta ledene kore i teren je sklizak. Gledam prema gore i vidim jednu skiju. Druge nema. Na sto muka sam. Pa neću se valjda morati spuštati s vrha u dolinu na jednoj skiji i to još off piste?! Ljudi nema na vidiku. Sam sam. Nekako se uspijevam popesti gore i uzimam tu jednu skiju. Od druge ni traga. Ništa mi nije jasno - prvo, kako sam mogao uopće pasti, a drugo, gdje je skija? Gledam u provaliju. Ni ondje je nema. Pa nije valjda da se odsklizala još dolje prema dolini iza brijega?! Zadnja šansa je pročačkati malo ono usko grlo koje me katapultiralo. Kopam ja kopam i hvala Bogu zakopanu u snijegu pronalazim svoju drugu skiju. I dolazim do odgovora zašto sam pao - na uskom grlu snijeg je puno puno mekši od ostatka planine tako da je skija malo potonula u snijeg, a tamo je sakrivena jedna grota koja je zaustavila moju desnu skiju, a mene katapultirala.

Ali moja loša sreća danas ovdje ne završava. Tek što sam skupio obje skije, opet sam se poskliznuo, ali ovaj put prema provaliji. Odmah puštam skije iz ruku da se ne bih na njih nabio dok ja na leđima, mlatarajući rukama i nogama pokušavam se zaustaviti. Strmina je ogromna, kut je od 70-75%, ledeno je. U glavi mi je samo jedna misao - poginut ću danas na Popovoj Šapki. Zaustaviti se nemoguća je misija. Oko sebe ništa ne vidim jer mi je snijeg u očima. Leće skoro da mi ne ispadnu. Samo mi još to treba da ćorav moram do doline. Iako sam gotovo siguran da stijena više nema, u onom trenutku kad velikom brzinom kliziš u provaliju, počinješ sve preispitivati. Na kraju se uspijevam nekako zaustaviti i čistim snijeg s lica i iz očiju. Imao sam pravo, stijena ispod mene više nema, ali od pogleda prema gore skoro me strefio infarkt. Skije ostale na vrhu, a do njih 50 metara takvog uspona iz provalije da bih sam sebe sad zadavio što sam se upuštao uopće u ovo. I idem ja hopa cupa uzbrdo zabijajući vrh panci u snijeg i led. Osjećam se kao oni koji se pentraju po stijenama. Samo što ja nemam zaštitnog konopca i uz malo nedostatka koncentracije mogao bih se lako poskliznuti i natrag u provaliju. Treba mi 15 minuta da dođem do vrha i svojih skija. Na izmaku sam snaga. Gledam skije - ploha im je toliko razrovana da ne znam da li će ih u servisu opće moći popraviti. Stavljam ih na noge i polako nastavljam prema dolini.
Ali stvari nikako da krenu. Nisam se skoro ni pomaknuo kada se u roku od minute dvije toliko spustila magla da ne vidim ni prst pred nosom. Sada me je još više strah, nego kada sam klizio u provaliju. Planinu ne poznajem, još sam dosta pri vrhu, a oko mene gusta magla. Samopouzdanje mi je poljuljano. Odlučujem sjesti. Možda magla brzo otiđe onako brzo kako je došla. No, ni nakon 10 minuta stanje nije ništa bolje. Odlučujem riskirati i polako se spustiti prema dolje. Gdje točno idem, ne znam. Već sam davno u magli izgubio orijentaciju. Odjednom, nakon 20-tak minuta, čujem negdje blizu žicu. Ali ne znam koju ni gdje je točno. Tada u snijegu napokon uočavam svježi trag skija i poput Ivice i Marice odlučujem ga pratiti. Još 20 minuta kasnije napokon sam u dolini. Magla je i dalje stravična. Preživio sam.
Odustajem od daljnjeg skijanja. Ipak nisam mazohist. Odlazim se ugrijati u jedan od kafića. Naručujem pizzu, čaj i coca colu. Cijena sitnica - 540 denara.
I pokušavam ne misliti više o onome što se danas događalo na planini...

DAN 18, Priština (Kosovo) 20.01.2010.
Gledam kroz prozor. I dalje je gusta magla. Nije mi ni na kraju pameti skijati po ovakvoj magli. Šaljem sms taksistu u Tetovu da dođe po mene za par sati. Imam dovoljno vremena za izležavanje u krevetu, čitanje i pakiranje.
Taksist dolazi u dogovoreno vrijeme. Ni sredinom dana stanje vani nije ništa bolje. I dalje je magla. Uopće mi nije žao što sam, umjesto 3, u Popovoj Šapki skijao samo 2 dana. Vratit ću se definitivno jer ovakav off piste rijetko se nalazi.
U Tetovu uzimam bus za Prištinu, moju posljednju destinaciju. Naravno, skijanja u Prištini nema. Brezovica, jedino skijalište na Kosovu trenutno je još uvijek zatvoreno zbog nedostatka snijega. Ali barem ću baciti oko na Prištinu. Da vidim što ondje ima...
Busevi iz Tetova za Prištinu idu svako malo, a cijena je 7 eura. Mijenjam posljednje denare jer je na Kosovu službena valuta euro. Granica s Kosovom je svega 40 minuta od Tetova. "Morat ću vam pečatirati pasoš.", kaže mi kosovski policajac. Ma pečatiraj. Što ću ti ja. Znam da bih mogao imati problema kod sljedećeg ulaza u Srbiju, ali briga me.
Ukupno do Prištine vožnja traje 2 i pol sata. Nije velika razdaljina između Tetova i Prištine, ali cesta je većim dijelom užasna - uska, zavojita, ide gore dolje po planinama Kosova.
Pejzaž je prekrasan planinski, ali nevjerovatno je puno smeća po rijekama i poljima. Od količine plastičnih boca i vrećica u rijekama i potocima skoro se ne vidi ni voda.
Ulazak u Prištinu je mali šok. Putem smo prolazili kroz niz sela sa straćarama i uglavnom nedovršenim kućama (fasada od crvene cigla je očito ovdje inn ), a onda iznenada dolazi Priština siva i tmurna, mješavina soc-stambenih blokova a la Novi Zagreb, tvornica s dimnjacima iz kojih suklja dim, nešto modernije staklene arhitekture i opet gomile nedovršenih zgrada. Priština je jedno veliko gradilište. A ono što mi odmah upada u oči jest užasno brežuljkast teren na kojem je grad izgrađen. Rijeka se prema Prištini doima kao ravan grad.
Uzimam taksi do Guesthouse Velania. Noćenje dođe 16 eura i daleko je najjeftinija opcija u Priština. Iako je malo izvan centra, guesthouse je čist i topao, kupaona je moderna s WC-om koji nije čučavac.

DAN 19, Priština (Kosovo) 21.01.2010.
I došao je posljednji dan moje balkanski ski pustolovine. Odlučujem je završiti šetnjom Prištinom, glavnim gradom najmlađe zemlje na svijetu. I moje 62. po redu koju sam u životu posjetio.
Priština, ruka na srce, nema što pokazati. Najljepše stvari nalaze se izvan Prištine, ali za to ovaj put nemam vremena. Prištinu je Tito uz Podgoricu izabrao za primjer idealnog socijalističkog grada i u 50-tima i 60-tima je uništio dobar dio povijesnog (turskog) centra grada. U gradu ne uspijevam pronaći nekakav glavni trg. Glavna pješačka ulica je dužine naše Bogovićeve u Zagrebu, ali bez neke impresivne arhitekture i trgovina. Tek pokoji kafić. U jedan od njih sjedam na čaj od 0,50 eura.
Što se tiče ljudi, stariji su jako ljubazni, mladi dosta rezervirani. Amerika na Kosovu jako jako dobro kotira i američke su zastave posvuda. Više sam ih vidio samo u Americi. A odmah iza nje je vjerovatno Hrvatska. No, ljudi ovdje izbjegavaju koristiti hrvatski (odnosno srpski) jezik tako da se najčešće sporazumijevam na engleskom.
Da zaključim, Priština je dosta dosadan grad i jedva sam dočekao da krenem prema aerodromu. On je od grada udaljen 16km, ali aerodromskog busa nema, već si prisiljen uzeti taksi koji košta 20 eura što nije malo. Iz jednog anonimnog izvora saznajem da je kosovska vlada sklopila deal s taksi mafijom u Prištini i zabranila bilo kakve aerodromske autobuse.
Aerodrom je mali, ali dosta moderan i čist, s nekoliko trgovina i kafića. Jedino je prilaz noćna mora. Ideš ulicama po nekakvim predgrađima i onda odjedanput izletiš na cestu usred polja i tamo je aerodrom.
Još uvijek ne mogu vjerovati da je moja Balkan ski tura gotova. Kao da sam jučer krenuo za Bansko...

NAJBOLJE SKIJALIŠTE
1. Kopaonik
2. Popova Šapka
3. Borovets
4. Bansko

NAJBOLJE ORGANIZIRANO SKIJALIŠTE
1. Kopaonik
2. Borovets
3. Popova Šapka
4. Bansko

NAJBOLJA RAZNOLIKOST STAZA
1. Bansko
2. Kopaonik
3. Borovets
4. Popova Šapka

NAJBOLJE PRIPREMLJENE STAZE
1. Kopaonik
2. Bansko
3. Borovets
4. Popova Šapka

NAJBOLJE ŽICE (STAROST, BRZINA...)
1. Bansko (tu ne uzimam u obzir gužve)
2. Kopaonik
3. Borovets
4. Popova Šapka

NAJBOLJI OFF PISTE
1. Popova Šapka
2. Kopaonik
3. Borovets
4. Bansko

NAJBOLJI SMJEŠTAJ
1. Vila Radigost, Kopaonik
2. White Fir Valley, Bansko
3. Hotel Victoria, Borovets
4. PD Smreka, Popova Šapka

NAJBOLJI ODNOS CIJENE I KVALITETE
1. Kopaonik
2. Popova Šapka
3. Borovets
4. Bansko

NAJBOLJE SKIJAŠKO NASELJE I APRES SKI
1. Borovets
2. Kopaonik
3. Bansko
4. Popova Šapka

Vanelic, baš mi se svidjelo ovo što si napisao... S veseljem sam čekala nove "nastavke"... Dobru turu po Balkanu si prošao, svaka čast..

Nego, reci, imaš li kakvih fotografija? Ja bih voljela nešto od toga i vidjeti...

imam imam fotke. njih oko 50. samo ih moram ovih dana prebaciti s blackberryja na komp

Vaneliću kralju
svaka čast na Balkan turi. Zadnjih nekoliko tjedana sam čitao tvoj blog i putovanja koja si tamo opisao i stvarno si me oduševio.
Evo preporuka svima sa foruma koji vole putopisno štivo, da ti svrate na blog. Još jednom