Južnokorejsko skijanje

cijeli putopis iz Južne Koreje možete pročitati na Vedranovom blogu http://backpack.blog.hr/


U Bucheon dolazim iz jednog jedinog razloga – na skijanje. Da, dobro ste me čuli. Skijanje u gradu. Woongjin je ogroman zabavni kompleks koji uključuje Waterdoci (zatvorene bazene s toboganima), Kidsdoci (igraonica za klince), Golfdoci (golf teren gdje ljudi nabijaju golf lopticu i tako vježbaju snagu i daljinu) te Snowdoci (dvorana za skijanje).
Snowdoci je jedna od 12 skijaških dvorana na svijetu i prva u Koreji. Sastoji se od glavne staze dužine 270 metara i širine 40 metara te pomoćne staze dužine 70 i širine 30 metara koja se uglavnom koristi za sanjkanje. Također, na jednom dijelu staze nalazi se i funpark za snowbordere te dio za mogulsko skijanje. Staze imaju nagib plavo-crvene staze, a do vrha vozi pokretni tepih što baš i nije lako jer skijaš ne može odmoriti noge, a i tepih je dozlaboga spor.

Snijeg je, naravno, umjetni, ali kako temperaturu u dvorani održavaju na koji stupanj iznad nule, on je dosta mekan i vodenast, nalik prirodnom proljetnom snijegu. Skijaši su uglavnom početnici i rjetko se tko od njih usudi otići do vrha, na dio koji se deklarira kao crveni. Snowdoci je odličan izbor za učenje skijanja, kao i za one koji žele skijati u ljetnim mjesecima jer je dvorana otvorena kroz čitavu godinu.




Snowdoci skijanje (19h-22h) 30000,00 wona
Snowdoci rentanje skija, panci i štapova 15000,00 wona 

Jučer su mi u KTO-u (Korea Tourist Organization) rekli da je Phoenix Park upravo otvorio skijašku sezonu. Kako je u Seoulu jučer sitno padao snijeg, tako je padao i u planinama. Naravno, puno više. Napadalo ga je na pojedinim mjestima oko 15cm. A iz Seoula je odmah u pogon stavljen skibus direktno do Phoenixa. I što je još najbolje od svega, taj skibus ima stanicu u mojoj četvrti. Rečeno mi je uz stanicu metroa, izlaz 5, preko puta Kentucky Fried Chickena.
Jutros sam ja tamo. Ali ispred KFC-a ne postoji stajalište autobusa, već je jedna stanica 50-tak metara niže, a druga je točno po sredini avenije skoro pa ispred KFC-a. Pitam ljude, ali nitko ne zna. Ipak je ovo tek drugi dan da taj skibus vozi. Čekam ispred KFC-a spreman da ću najvjerovatnije morati u zadnji čas pretrčavati aveniju kada se odjednom bus zaista pojavljuje i to točno ispred KFC-a. Niti na jednoj niti na drugoj stanici, samo sva četiri žmigavca, što je malo čudno s obzirom da se pravila u Koreji strogo poštuju. Vozač čeka još koju minutu ne bi li eventualno još netko išao, no i ovako je bus skoro pa dupkom pun.
Vani je oblačno i hladno. Postaje sve tmurnije što se iz Seoula dižemo u planine i nastavljamo dalje prema sjeveroistoku zemlje. Moderna autocesta cijelim je putem, a do skijališta su oko dva sata vožnje.

 
Na drugoj polovici puta oko nas je već više snijega, ali zato postaje i sunčanije. Putem se primjećuje tek pokoja kućica, uglavnom prizemnice, i primjećuje se da je ostatak Koreje, izvan Seoula i Busana zaista slabo naseljen.
Skijalište Phoenix Park je skijalište novijeg datuma i jedno od onih planski izgrađenih skijališta. Ovdje je hotel do hotela, neki od njih su visoki neboderi, ali opet nije toliko prenakrcano i megalomanski bez urbanističkog plana kao što je to slučaj s Banskom, bugarskog skijališta koje sam posjetio u trećem mjesecu.
Skikarta za cijeli dan dođe 69000,00 wona ili 330kn, što je otprilike cijena skijaške karte u Austriji ili Švicarskoj. Ali ovdje se za tu cijenu dobije puno duži skidan – počinje u 08:30, a završava tek u 17:30. Ni rentanje nije preskupo.


Skijalište je srednje veliko, nalazi se na obroncima planine Taegi i prostire se od 700 do 1050 metara nadmorske visine, ima ukupno 12 staza i 9 liftova. Ponos skijališta je tzv. Panorama Slope, staza duga 2.2km, a do čijeg se početka na vrhu planine dolazi modernom Doppelmayr gondolom ukupne dužine 3.7 kilometara. Staze su u pravilu crvene, nešto malo plavih i crnih, ali tako dobro pripremljene u kombinaciji prirodnog i umjetnog snijega da do kraja dana skoro da i nema hupsera. Tome pridaje činjenica da je snijeg u Koreji nešto suši i kao takav sličniji je američkom, nego našem. Stazama je očito ratrak dosta puta prošao. A i temperatura je cijeli dan -4, -5, -6 Celzijaca.

Bez obzira što je sunčano jer do Koreje uvijek dopiru hladni sibirski vjetrovi pa je osjećaj hladnoće još veći. Sibir je tu iza ugla. Sve u svemu, jedno od bolje pripremljenih skijališta na kojem sam imao priliku skijati.
I svi zaposlenici na skijalištu super su ljubazni: pri svakom ulazu na sedežnicu dočekuje vas nasmiješeni "anyong haseyo" ili "dobar dan", a na izlasku na drugom kraju isto tako nasmješeni "anyong hi gaseyo" ili "doviđenja". Kultura skijaša je na zavidnoj razini, a svi skijaju i bordaju zavidno dobro. Teško se na skijalištu viđa istovremeno ovoliko puno dobrih skijaša. Početnici uvijek ostaju na lakšim stazama i ne pokušavaju nikakve herojske pothvate, ali u oči mi upada da onih skijaša iznad 40 godina gotovo i da nema. Sve su mladi. Nažalost, bordera je puno više od onih na skijama. I na kraju je iznenađujuće da Koreja, uz ovakve skijaše i bordere i ovako dobro pripremljena skijališta, nikada nije dala nekog svjetski poznatog skijaša ili skijašicu, bordera ili bordericu.
Skijalište je također veoma šaroliko jer su istočnjaci, a time i Koreanci, poznati po ljubavi za živim bojama. Tako svatko ovdje ima skijašku obleku druge broje, kričave su očito in, a jednostavne bijele, crne, crvene su out. Ja u crnom očito sam out za Koreju.


Što se tiče hrane na skijalištu, postoje velike menze slične studentskim, kao i čitav niz malih štandova nalik na onaj naš na vrhu crvenog spusta na Sljemenu, a cijene su smiješno male – ogromnu porciju istočnjačke juhe s debelim rezancima, škampima i povrćem plaćam svega 5500 wona ili 26,50 kuna.


SKIBUS Seoul-Phoenix Park 16000,00 wona po smjeru
SKIPASS Phoenix Park 1dan (8:30h-17:30h) 69000,00 wona
Rentanje skija, panci i štapova 27000,00 wona

Danima neposredno pred dolazak u Koreju redovito sam provjeravao kakvo je stanje u Yongpyongu. A Yongpyong je najveće skijalište u ovoj zemlji i jedno od onih koje svake godine među prvima otvara svoja vrata. Phoenix Park je jučer uletio neplanirano, ali odlazak u Yongpyong i skijanje u Yongpyongu moja je najveća želja otkad sam kupio aviokartu za Koreju i počeo planirati put.
Na istočnom seoulskom kolodvoru uzimam bus za Henggye, skijalištu najbliže veće mjesto. Busevi idu svakih 45 minuta do sat vremena i da bih imao dovoljno vremena za skijanje, i danas se moram probuditi rano. Dobro, nije baš ni da sam se naspavao. Moj novi cimer Židov cijelu je noć ulazio i izlazio iz sobe, lupao vratima, ne obazirući se da je još netko u sobi tko pokušava spavati. Tipično za Židove.
Put do Yongpyonga opet vodi na istok, većinu vremena istim putem kao jučer za Phoenix Park. I Phoenix Park i Yongpyong nalaze se u istom okrugu – Pyongchang.

Onima koji su upućeni u zimske sportove, Pyongchang vjerovatno zvuči poznato. Naime, Pyongchang se kandidirao za zimske olimpijske igre 2010. i potom 2014. godine, no oba je puta tijesno izgubio najprije od Vancouvera, a potom od Sochija. Bila su to najnapetija glasovanja u povijesti Međunarodnog olimpijskog odbora. No, Pyongchang se nije predao te se opet kandidirao – za olimpijske igre 2018. godine. Cijela Koreja, a posebice okrug Pyongchang živi za te igre i posvuda su reklame. U Seoulu sam naišao na veliki videozid. Bile bi to tek treće zimske olimpijske igre na azijskom kontinentu, nakon japanskih Sappora i Nagana. Južna Koreja ima inače iskustva s organizacijom olimpijskih igara jer je Seoul 1988. godine bio domaćin ljetne olimpijade. 

Velik dio infrastrukture u Pyongchangu već je izgrađen, uključujući i skijalište Yongpyong te obližnji teren za biatlon. Prije nekoliko godina Pyongchang je bila i stanica svjetskog skijaškog kupa. I malo je reći da je Pyongchang favorit za 2018. godinu. Držim palčeve!
Henggye je mali gradić, posve nezanimljiv, s jednom glavnom ulicom uz koju su smješteni barovi, restorani, trgovine te poneki hotel za one koji ne žele plaćati skup smještaj u Yongpyongu. A do Yongpyonga ima samo desetak minuta i postoji besplatni skibus koji vozi svakih sat i pol.
Sam Yongpyong je planski izgrađeno skijalište. Uglavnom se najviše primjećuju veliki hoteli u kojima je nakon skijanja moguće u bazenima odmoriti noge. Zatim su tu supermarketi te, na skijalištima uvijek nezaobilazne, trgovine skijaškom opremom. U njima nailazim na najnovije modele skija, uključujući i Elan, ali cijene su gotovo dvostruke od onih kod nas pa zaključujem da je skijanje ovdje elitni sport. Valja spomenuti još jednu zanimljivost. Još jučer u Phoenix Parku primjetio sam dosta skijaša u skijaškim jaknama raznih reprezentacija poput švedske, švicarske, španjolske, a vjerovali ili ne i Hrvatske. Danas sam u jednoj od trgovina skijaškom opremom dobio i odgovor – neka japanska firma prodaje skijaške jakne s hrvatskim kockicama i grbom.


Skikarta ima sličnu cijenu kao i ona u Phoenix Parku – 65000,00 wona ili oko 312 kuna. Skirent je 26000,00 wona ili oko 125 kuna, a skije su i ovdje uglavnom starijeg izdanja, čak i nekoliko sezona. Dok su prekjučer u dvorani uglavnom forsirali Headice, a jučer Nordica skije, danas u Yongpyongu na red su došle i Rossignolke, s logotipom Yongpyonga. Na skirent pultu cura me pita odakle sam. Kažem joj iz Kroatije. A ona će meni: "Nemate li tamo olimpijsku pobjednicu?".
"Naravno. Naša Janica!", odgovaram joj ponosno i dodajem: "Na olimpijadi u Salt Lake Cityju osvojila je tri zlatne i jednu srebrnu medalju, a u Torinu još jednu zlatnu i jednu srebrnu."
"Very good skier.", kaže mi ona, a kako čak i ovdje u dalekom Yongpyongu znaju za našu Janicu Kostelić, ovo je skijalište dobilo kod mene dodatne pluseve.


Yongpyong je najveće korejsko skijalište, ali njegov veći dio nije još uvijek otvoren zbog nedostatka snijega. No i ovdje topovi rade punom parom pa je za očekivati da će se uskoro otvoriti i druge staze. Vrijeme je pogodno, na najnižem dijelu skijališta oko 2 Celzijaca, gore malo hladnije, ali bez onih hladnih vjetrova kao u Phoenixu pa je puno ugodnije. Sunčano je.
Žice su sličnog datuma kao u Phoenixu, uglavnom četverosedežnice (čini se da ih jako vole u Koreji) te poneka trosedežnica, a tu je i moderna gondola koja vozi na sam vrh skijališta na planini Balwangsan na oko 1450 metara nadmorske visine.
Staze su i ovdje dosta dobro pripremljene, tek se na kraju dana pojavljuje nešto leda što očito moje jadne Rossignolke baš i ne podnose dobro, a hupsera je opet neznatno. Konfiguracijski Yongpyong je puno zahtjevnije skijalište od Phoenix Parka. Staze su uglavnom crvene i crne, tek s ponekom plavom. Skijaša je daleko daleko manje nego u Phoenixu, možda zato jer je ponedjeljak, a možda i zato što Phoenix u ovom trenutku ima puno više otvorenih staza od Yongpyonga. Skijaši ni ovdje nisu loši, ali neusporedivi s kvalitetom koju sam jučer vidio u Phoenix Parku.


Između skijanja nalazim predah za kkultare, tradicionalni slatkiš korejskog dvora od meda i šećera, a radi se tako da se naprave extra tanke niti od kojih se onda rade mali zamotuljci u čijoj sredini je ili lješnjak ili badem ili nešto slično. Slatko, ali ne preslatko, nešto između slatke vune i baklave. Inače, kkultare je simbol dugog života, zdravlja, dobre sreće i ostvarenja želja.
U Yongpyongu osoblje koje radi na skijalištu još je ljubaznije. Osim već poznatog 'dobar dan' i 'doviđenja' na ulasku odnosno izlasku sa žičare, ovdje i na ulasku i na izlasku dobiješ još i dubok naklon. A naklon mora biti uzvraćen naklonom pa mi se od tolikog klanjanja nakon nekoliko vožnji sedežnicom već i vrti u glavi. I uvijek srdačan osmjeh. Ipak je geslo ovog skijališta – "Smile. Yongpyong.". Zaista bih volio da napokon dobiju te olimpijske igre.


SKIKARTA Yongpyong 1 dan (08:30-16:30h) 65000,00 wona
SKIRENT Yongpyong 26000,00 wona (skije, pance, štapovi)