Događaji visokog interesa na ZOI

Kvalifikacijski događaji u kojima nastupaju, uvjetno rečeno, manje reprezentacije te utakmice i utrke raspoređene u jutarnjim terminima bilježit će vrlo odmjeren interes gledatelja i medija. Tako je primjerice na skijaškim superkombinacijama bilo popunjeno tek oko 60% kapaciteta namijenjenih gledateljima. No kada je riječ o legendarnim olimpijskim klasicima koji već po “defaultu” kuju pred televizore, onda je situacija drugačija. Gledatelji u takvim okolnostima traže kartu više te su nerijetko spremni platiti ogromne svote novca samo za jednu ulaznicu. Spomenimo kako je redovna cijena ulaznice za otvaranje Olimpijskih igara stajala 180 USD, dok su dobrim dijelom i zbog ogromnog interesa ona skuplja mjesta koštala oko 1500 USD. Razlika je očita.



Otvaranje i zatvaranje ZOI samo su neka od događanja

No priča ne staje samo na gledateljima. Pojačan interes gledatelja za takve sportske događaje izaziva čitavu lančanu reakciju. Sigurnosne službe zbog toga šalju dodatna pojačanja na olimpijska borilišta, a mediji se svim silama bore za ulaz i mogućnost izvještavanja uživo. Upravo ovdje nastaje problem.

Povijest se uvijek ponavlja i organizatori već unaprijed znaju koji su to olimpijski događaji oni koji nose najveću važnost te je sukladno tome Međunarodni olimpijski odbor (MOO) osmislio sistem medijskog praćenja takvih događaja. I dok gledateljima ne preostaje drugo nego da budu vrlo učinkoviti i brzi pri nabavci karte, medijima za ulazak na takve događaje neće biti dovoljna samo press ili foto akreditacija.

Već prije početka Igara određeni događaji su podcrtani debelim flomasterom. Tako su primjerice svečanosti otvaranja i zatvaranja Olimpijskih igara označene kao “High Demand Events”. Već tradicionalno taj status nose i hokejaški klasici poput utakmica SAD-a i Kanade, ili pak Rusije i SAD-a. Tu su još finala hokejaških turnira, ali i određena klizačka natjecanja.



Što to točno znači? Da bi utakmica ili događaj poprimio oznaku “High Demand” interes medija mora uvelike premašiti mogućnosti medijskog udomljavanja samog borilišta. Iako su borilišta upravo i rađena s ciljem primanja vrlo velikog broja medija i gledatelja, granice uvijek postoje, a stvarni interes je gotovo u pravilu uvijek veći od očekivanog. U tom slučaju stvar u svoje ruke uzima ured MOO-a koji određuje medijske prioritete te samim time odobrava ili odbija prisustvo svakog pojedinog pripadnika medija tom sportskom događaju.

Prioritet svjetske novinske agencije

Moja iskustva? Hrvati se uvijek nekako snađu. Tako je bilo i na prethodnim Igrama, pa je tako i na ovima. Moje jučerašnje iskustvo je bilo vrlo zanimljivo. Kolegica novinarka i ja u ulozi hrvatskog fotografa smo poželjeli pogledati hokejašku utakmicu između Rusije i SAD-a. Komentari kolega novinara su bili da smo se uhvatili nemoguće misije. Zašto? Dvorana Bolšoj u Olimpijskom parku prima nešto više od 12.000 gledatelja i bilo je potpuno jasno da je već unaprijed popunjena zbog “hladnog derbija” između dva tradicionalna suparnika. Mediji? Sukladno očekivanju. Po slobodnoj procjeni na utakmici je operiralo preko 300 fotografa, još više novinara, desetine TV kuća, ENG ekipa te čitava vojska domaće TV produkcije koja već vrlo uhodano utakmice u Bolšoju izravno prenosi s oko 25 TV kamera, od kojih je gotovo polovina upravljana bežičnim putem. Što reći osim da je riječ o medijskoj mašineriji vrijednoj svakog poštovanja.

No volja je bila jača od nas pa smo krenuli s procedurom nabavljanja dozvole za ulaz. Samostalno nije moguće napraviti ništa. Valjana akreditacija je samo dobar temelj. Upit za praćenjem takve utakmice potrebno je poslati press atašeu matičnog Olimpijskog odbora koji potom kontaktira ured MOO-a i izražava želju za medijskim praćenjem utakmice. Uredu se javljaju brojevi akreditacija zainteresiranih novinara te se čeka odgovor. Bitno je znati da u takvoj situaciji prioritet za dobivanje “ticketa” imaju novinari i fotografi svjetskih novinskih agencija te pripadnici medija zemalja koje nastupaju u utakmici, tek nakon toga dolazimo na red mi ostali smrtnici. Kako nam niti jedan kriterij nije išao na ruku ovisili smo isključivo o vlastitoj upornosti i dobroj volji ljudi u uredu MOO-a.



Ulaznica je u džepu

I konačno, nekoliko sati prije utakmice stiže poruka: “karte vas čekaju u media centru do početka utakmice”. I zaista, iako je službenica Ureda već s vrata vikala kako su svi ticketi razdijeljeni već do podneva uz kratko objašnjenje je pronašla posljednju preostalu kuvertu s posljednja dva ticketa na kojima je pisalo “CRO”.

Ako mislite da je ovdje priči kraj - varate se. Ulazak u dvoranu pravi je izazov. Usprkos tome što je čitav Olimpijski park dostupan “s nogu”, za pravovremeno pojavljivanje na željenom mjestu potrebna su dobra kondicija i brzina, pogotovo uzme li se u obzir da je neposredno nakon utakmice naš glavni događaj dana - podjela medalja na kojoj Ivica dobiva srebro. Nikako se ne smijemo zaigrati i opustiti te eventualno zakasniti. Bila bi to skupa greška.

Nakon ulaska u dvoranu stotine odijeljenih sektora pravi su izazov za reportera orijentiranog gotovo u potpunosti na skijanje. No i ovoga puta se pokazalo da je tih famoznih 25.000 volontera poslao sam dragi Bog jer su nam strpljivo objašnjavali najkraći put do naših mjesta. Dobro, istina i Bog poneki od njih i nisu baš znali najbolje objasniti ono što nam je trebalo, pa bi nas poslali u krivom pravcu, ali barem su to napravili sa srdačnim osmjehom na licu i povikom “Do svidaniya!”. Tko bi im mogao zamjeriti?

Osim odlične hokejaške utakmice, koja je nakon golova domaćina atmosferom ledila krv u žilama, te utakmice koja je svakako predstavljala jednu od poslastica ovih ZOI, ne možeš ostati hladan niti na kompletan organizacijsko produkcijski dio. Dokaz tome je i čitava plejada domaćih i stranih močnika, na čelu s predsjednikom Putinom, koji također nije ostao miran, a jasno je koliko on tek ima "utakmica" u nogama. Kako će onda mi, ovoga puta privilegirani hrvatski novinari, ostati imuni?