Freeride skijanje

Freeride je zapravo najstariji oblik skijanja jer ljudi su počeli "peglati" staze tek 60-tih godina prošlog stoljeća, ali i slijedećih 20-ak godina uređivanje staza još nije bilo rasprostranjeno. Stoga možemo reći da je u to vrijeme zapravo svako skijanje bilo freeride.

Nakon što je uređivanje staza postalo standard za svako ozbiljnije skijalište, bolji skijaši su, tražeći uzbuđenje, napuštali staze kao bi uživali u svježem netaknutom snijegu.

Freeride je "eksplodirao" na skijašku scenu kada se 1988. g. pojavio film "Blizzard of Aahhh's". Do tada je skijanje izvan staza bilo bazirano uglavnom oko alpinizma i spuštanja s ekstremnih vrhunaca planina najviše oko francuskog mjesta Chamonix. Skijanje samo po sebi nije bilo previše atraktivno jer je teren bio toliko opasan da bi pad značio sigurnu smrt, a tadašnji "freerideri" bili su limitirani i opremom pa su uglavnom izvodili zavoje kraćeg radijusa.

Glen Plake i Scott Schmidt predstavili su novi atraktivni stil koji je uključivao skokove i zavoje velikog radijusa u punoj brzini, te naravno urnebesne padove.



Freeride se prvo nazivao ekstremno skijanje, kada su 1991. g. vlasnici nekoliko heli-ski kompanija organizirali Svjetsko prvenstvo u ekstremnom skijanju (WESC) u planinama oko gradića Valdez na Aljasci, sve kako bi promovirali svoj biznis.



Većina prosječnih skijaša do tada nikad nije vidjela nešto slično.

Posljednji "boom" u razvoju freeridea zasluga je legendarnog skijaša Shanea McConkeya, koji je na jednom snimanju na Aljasci, spustivši se na skijama za skijanje na vodi, izjavio da mu je to bio najbolji spust u životu.

Slijedeće sezone ski kompanija Volant izbacila je prve moderne freeride skije Spatula, koje je dizajnirao McConkey. Spatule su imale obrnuti "camber" i obrnuti sidecut. Te prve "fat" skije omogućile su potpuno drugačiji pristup terenu i približile freeride i rekreativnim skijašima.



Danas freeride možemo podijeliti na "sidecountry", "backcountry" i "big mountain" skijanje.

Sidecountry skijanje uključuje skijanje izvan uređenih staza, ali unutar granica skijališta, a kako bi se vratili na vrh koriste se žičare i eventualno kraće hodanje. Freeride je danas toliko popularan da postoje skijališta koja imaju svega nekoliko uređenih staza ili ih uopće nemaju i usmjerena su samo na freeride.

Backcountry skijanje je skijanje izvan granica skijališta, gdje ne postoje žičare niti označene rute za spuštanje. Postoji nekoliko mogućnosti kako skijaš doseže vrhunac s kojeg će započeti spust. Može koristiti posebnu opremu za turno skijanje kako bi se uspeo hodajući skijama, ili koristiti motorne sanjke ili ratrak.

Big mountain vrhunski je doživljaj o kojem sanja svaki freerider. Ovaj tip freeridea zahtjeva i najviši nivo tehničkog znanja, kondicijske pripreme i prepoznavanja uvjeta u planini. Kako bi dosegli vrh planine najčešće se koristi helikopter, pa od tuda dolazi i termin heliski.

Moramo biti svjesni da je skijanje samo po sebi rizičan sport, a svako napuštanje označenih i uređenih staza taj rizik znatno uvećava. Stoga se upućivati izvan označenih staza nikako ne bi trebali sami, već uvijek u grupi. Ako smo na novoj destinaciji preporučljivo je uzeti vodiča koji poznaje teren i lokalne snježne uvjete jer opasnosti u planini su mnoge, od magle i vjetra do glečerskih pukotina i lavina.

Osnova za sigurno kretanje izvan staza je i lavinska oprema, koja uključuje odašiljač za traženje i slanje signala u slučaju lavine, sonde za traženje unesrećenog ispod snijega nakon što smo ga locirali te lopata (sklopiva) za iskapanje unesrećenog. Popularizacijom freeride-a razvijene su i druge naprave koje povećavaju postotak preživljavanja u slučaju lavine kao airbag i avalung. No i unatoč modernoj opremi, koja uvelike olakšava traženje zatrpanog skijaša u slučaju lavine, preporučljivo je posjetiti tečaj kako bi stekli barem osnovno znanje o kretanju izvan staza i korištenju lavinske opreme.