Ako ti život nudi snijeg - skijaj!

Ako je nečiji tata bio direktor nekog SOUR-a ili OUR-a, sjećam se da je to podrazumijevalo njegovu  iznimnu  važnost. Takvi su se ljudi na posao vozili u autu marke Zastava model 101 i njihovu djecu nismo smjeli hračkati, a kamoli se s njima potući na cesti.

Pojam "sindikat", meni djetetu, predstavljalo je razdoblje trgovanja svinjskih i junećih polovica, piletine, enciklopedija i srodnih im artikala po pristupačnim cijenama i još k tome na rate. No nije sve stalo samo na tome. Poduzeća su imala svoja radnička odmarališta, objekte raštrkane diljem cijele "Juge", od mora do gorja. Svi su govorili sindikalno ovo, sindikalno ono, i to mi je bilo tako fora. Stoga i ne čudi što sam za razliku od Tomislava, koji je kad odraste odlučio biti vatrogasac i Kreše budućeg milicionera, ja uporno ponavljao da ću biti "sindikal".

Odrastao sam u Zagrebu, točnije na njegovom zapadnom dijelu.  U kući na brežuljku koji graniči s parkom prirode Medvednica. Imao sam psa Medu i prvi u kvartu bicikl sa banana sjedalom i naslonom za leđa. U okruženju vinograda i voćnjaka, nama djeci nikad nije bilo dosadno. Roditelji mojih prijatelja iz djetinjstva i  danas me se rado sjete baš kao i ja njih.  Svoju sam vodu u koljenima zaradio do 15. godine klečeći zbog kazni u kutu dnevne sobe propuštajući crtiće u 19:15  te film subotom, koji je počinjao točno u 20 sati.

Zima je unosila novu dimenziju u životni ritam kvarta mog djetinjstva. Nešto svojstveno prirodnom podizanju općeg raspoloženja.  Vrata na ogradama od dvorišta više se nisu zaključavala, kamenje više nije bilo sredstvo dječje komunikacije, izostale bi mrlje na fasadama od blata ili jaja. 

Stao sam na skije s četiri godine. Iako nejasno, sjećam se tog trenutka zaljubljivanja. Kao i svojih prvih skija, naravno onih koje je moj brat nadrastao baš poput pancerica te ski odijela u godinama koje su tek bile pred nama. Snijeg je predstavljao lokalni analgetik za živčani sustav mog starog, koji bi karakterno omekšao. I dok su druga djeca izrađivala svoje prve  snjegoviće, što je meni predstavljalo totalni gubitak vremena, ja sam bio u voćnjaku susjeda Pere. Zimi je moje izbivanje iz kuće imalo nužan legitimitet. Bilo je autorizirano i opravdano.

Tih 150 metara potencijalne skijaške staze, nagiba 8%, između redova šljiva u voćnjaku  bilo je moje tajno mjesto. Ključ mog odrastanja i ne biste vjerovali - skijaškog sazrijevanja.  Moja kućica na drvetu, šator u dvorištu, ZX Spectrum kojeg nikad nisam imao.

Ono što mene zanima jest umanjuje li odrastanje sam doživljaj skijanja? Jasno mi je da tijekom vremena s godinama koje promiču, rastu naši skijaški afiniteti i potrebe. Znači li to nužno i sazrijevanje materije ispod moždane kore?


Na stvari možemo gledati i na sljedeći način: Ako ste kojim slučajem buržuj od kada znate za sebe, to svakako nosi sa sobom određenu sigurnost i komoditet pri odabiru željene destinacije. Takav profil "korisnika usluge" u većini slučajeva uključuje kilograme kataloga turističkih agencija, koji su interesantni za tromo prelistavanje u prva dva dana. Iako je materijalno u ovome slučaju možda i presudan pokazatelj vaših skijaških mogućnosti, to ne znači da ste nespremni uživati.

Ako vam se novčanik  mimikrijom prilagođava ementaleru onda i sami znate što vam je činiti: dijelite troškove prijevoza kome se utrpate, smještaj u planinarskom domu ili u nekom malčice dislociranom pansionu po preporuci, svakako ima svojih draži. Nije samo Zadar grad od tisuću priča, već i zajednička tuš kabina unutar objekta. Internetski forum te web stranice traženih destinacija, izrazito su zahvalan rasadnik korisnih i provjerenih informacija. Dovoljno je utipkati pojam: "obiteljsko skijalište za četveročlanu obitelj s dvoje male djece-pomoć" i rasprava je otvorena. Apartmani, hoteli, kuće uz stazu, iznajmljivanje opreme, najbolja klopa, instruktori skijanja, troje za cijenu dvoje, djeca do 10 godina besplatno - sve na jednom mjestu. Ovo je inspirativan način zimovanja, često dramaturški nepredvidiv, no je li riječ o krajnjem dokazu istinske predanosti. Možda vam se hladna soba ili začepljen sanitarni čvor toliko zamjeri da naredne zime namjeravate plesti goblene?


Pretpostavljam da  nekog jasnog pravila nema i lovio bih se za slamku tvrdeći suprotno. Nije sve u novcu i nije novac kriv ako u vašem svijetu odrastanja izostane ushit laufanja niz padinu. Razumijem to, svi smo krvavi ispod kože.

Ove ću se zime, trideset godina nakon peglanja prve staze, ponovno vratiti u voćnjak mog djetinjstva, ali ovoga puta sa svojom obitelji. Iako na lokaciji staze koja pamti kako je Željko za stotinku sekunde pobijedio Stenmarka, kopirao tehniku skijanja Roka Petrovića i upucavao se Mateji Svet, danas stoje utvrde zvane urbane vile. Neka, u inat odrastanju i financijski podobnim izletima, pronaći ću mjesto za laufanje moje obitelji. Bez skipassa, grijanih sjedežnica, radnog vremena žice i restorana. Čistom dječjom predanom uživancijom koju sam s godinama, bojim se, potisnuo.

Bit će to svemirsko iskustvo skijanja, ono zbog kojeg ostajete bez daha, i zbog kojeg znate da ste još uvijek  stvarni i živi. A vi, ako ugledate tragove skija među drvećem na stazi vašeg voćnjaka, samo se pridružite. Vidimo se gore, na brijegu!

Op, op, op svima, što skijanje spoji čovjek neka ne rastavi.