4 olimpijska ciklusa s medaljama oko vrata

Ponovo je lijepo biti Hrvat na ZOI. Ponovo su kockice "na cijeni", i to sve radi jednog čovjeka, čovjeka koji nas uveseljava već više od jednog i pol desetljeća.

Forma Ivice Kostelića ove sezone ima više padova nego uspona, ali iskustvo, zrelost i dodatna motivacija učinili su da se uspon dogodi u pravo vrijeme - na Zimskim olimpijskim igrama. I dok se brojni zluradi hrvatski portali bave mantranjima o Ivičinim bolestima, prekidima karijere, tugom, depresijom i tko zna čime sve ne, Ivica je odličnim superkombinacijskim nastupima ponovo svima zatvorio usta.

Kad vas fotografi agencija poput Reutersa, AFP-a ili Zooma tapšaju po ramenu i uoči slalomske vožnje govore; "today is Croatian day, I can feel that" čovjek se počne osjećati nekako posebno. U vrijeme dok je Ivica mjerio puls od 120 u mirovanju, čak dva sata prije početka slalomske vožnje, slovenski novinari su u press centru Rosa Khutora već krenuli u čestitarenje na prvoj hrvatskoj medalji. Naravno, ražanj bez zeca nismo htjeli pripremati pa smo ostali u svojim mislima i pogledima uperenim u slalomsku startnu listu. No slovenska samouvjerenost je ipak bila jača od njih samih. Kako i ne bi kad su u džep već utrpali 4 medalje, a berba im očito još uvijek nije gotova.



Danas je sve nekako mirisalo na uspjeh, a duga pauza između vožnji samo je dodatno potencirala napetost. Kalle Palander nas je tako u prolazu pozdravljao s tečnim "Dobro jutro" i "Dobar dan", isto kao i legendarna francuska skijaško automobilistička zvijezda Luc Alphand, čijih je nekoliko izgovorenih hrvatskih riječi također dalo potporu razmišljanju kako su misli mnogih danas bile uz ponajboljeg kombinatorca posljednjeg desetljeća.

I konačno - medalja je pala! Neki će ponovo zažaliti zašto nije palo zlato te zašto po četvrti puta medalja istog sjaja? Čak štoviše, dojma smo kako protiv takvog razmišljanja očito nije cijepljen niti Ivica, koji je odmah po dolasku u cilj ponudio izgled razočaranog čovjeka. No jedini tko je cijepljen na takvu vrstu nezadovoljstva, uzrokovanih beskrajnim ambicijama, je sestra Janica. Osoba koja jako dobro zna što je olimpijska medalja te osoba koja rijetko javno otvara srce. No u ovakvim trenucima niti ona nije odoljela te je Hrvatskom radiju rekla kako su joj upravo Ivičini uspjesi draži od njenih vlastitih te budući da je svjesna kroz kakav put je Ivica prošao da mu nitko nema pravo bilo što reći.



Ovo je ponovo bio veliki dan za hrvatski sport. Hrvatska se s posljednjih četiri Olimpijskih igara vraća s medaljama oko vrata. Svjesni su toga i strani novinari koji su Ivicu s dječačkom radoznalošću ispitivali kako se osjeća kad se sjeti da on i sestra posjeduju ukupno deset olimpijskih odličja. Ivica je ponovo skromno i sebi svojstveno odgovorio: "Jako sam sretan i zahvalan. Znam koliko smo se mučili i radili za ovo. Treba imati na umu da sam u ovo vrijeme mogao biti i negdje drugdje. Možda sam mogao negdje kopati po smeću, možda negdje u bolnici, ali ja sam ipak ovdje".

Olimpijske igre još uvijek nisu gotove. Motivacija i atmosfera su u uzletu, a poznato je da Kostelići vrlo često uvelike ovise upravo o njima.