Roditelj mora biti prijatelj, a ne idiot!

Supruga i ja hrvatsku natalitetnu politiku podržavamo s jednim djetetom. Igra kromosoma podarila nam je sina koji je zakoračio prema putu s kojeg nema povratka. S 11 godina nalazi se u predvorju puberteta i za sada smo još uvijek prijatelji.

Nedavni napisi mojih kolega, o ideji o obaveznom participiranju slovenskih reprezentativaca  alpskog skijanja u godišnjem iznosu od 5000 eura za mjesto u nacionalnoj selekciji, podsjetili su me na vlastitu obiteljsku pilot-epizodu iz ne tako daleke prošlosti. U vrijeme kad nam je klinac brojao starosnu dob od 6 zima, nagonski, i na temelju združenih ambicija na relaciji majka-otac-dijete, upisali smo ga u izvjesni skijaški klub.
 
U tom razdoblju života, radio sam na benzinskoj stanici. Pretežno noćne smjene nudile su mogućnost nesmetanog honorarnog rada. Možda zvuči naivno i neambiciozno, ali prekopavanje smeća u potrazi za povratnom ambalažom izvan vidokruga znanih i neznanih bilo mi je poput Eldorada. Moj grumen zlata iz potoka.



Računica je bila slijedeća. U prosjeku mojih 3500 kn plaće, potpomognuto s 2000 kn mjesečne zarade od boca, plaća od supruge, bake, deda, kasica i te fore, i već smo mjesečno  na prihodu većem od 1500 eura. A onda je svizac smotao čokoladu, dok je dabar tresao kantu s mlijekom ako smijem tako reći.

Nakon otprilike mjesec dana, ponovno stavivši neprijateljske brojke na papir, u trenu sam shvatio što je izvjesni predsjednik kluba mislio priupitavši me: "Kakav biznis vi imate?".

Bez daljnjeg moja je pogreška što sam pod 1, još od dječačkog doba, sklon irealnim maštanjima - ne, nove tenisice na nogama ne znače da ćeš najbrže trčati. Pod 2, nisam se dobro informirao. Internet stranice ama baš svakog skijaškog kluba imaju kategoriju "raspored treninga na snijegu" ili nešto slično tome. Sugerirao bih vam, ako imate namjeru upisivati vaše klince u ski klubove, neka vam to bude polazna točka. Čisto onako da se u anonimnosti lakše zbrojite u glavi i ne osramotite pred svima poput mene. A najviše pred vlastitim djetetom.

Nipošto ne tvrdim da je skijanje najskuplji sport (tek da je meni najdraži) ili da se svaki trening plaća. Tenis ili golf široj populaciji nisu egzotične sportske discipline, a dobrano će vam isprazniti novčanike, zalihe iz čarapa i madraca.

Roditelji, koje privatno dobro poznajem, svojevremeno su rasprodali gotovu svu svoju imovinu kako bi njihova curica uspjela u tenisu. Ozlijedila se u trenutku kada je dogurala među prvih deset juniorki svijeta. Liječnička dijagnoza koja je glasila, otprilike zlo i naopako, ujedno je označila kraj njene obećavajuće karijere. Klince je, bez daljnjeg, lakše ubaciti na plivanje, stolni tenis, košarku, nogomet, veslanje. Inicijalne investicije nisu velike, niti je intenzitet razočaranja tako traumatičan u nekoj kasnijoj fazi (tu prije svega mislim na lovu).

Kako god' da okrenete, na putu od neuspjeha, pa do ispunjenja cilja, stoji jedno ogromno područje sa živim pijeskom, da ne kažem septička jama. Pa kada se ukopaš onda je to preko glave i više ni makac. Sasvim je nebitno o kojem je sportu riječ. Ali kad već pričamo o skijanju.

Slovenac Bernard Vajdič primjerice trezveno sumira subvencijsku politiku njihovog ski saveza svjestan trenutnih "recesijskih" okolnosti tj. nesposobnosti pojedinaca.

 

Ono s čime se ne slaže jest nepopustljiva politika saveza koja ne dozvoljava natjecateljima oglašavanje privatnih sponzora. Čisto da kompenziraju izdatke na koje su, eto, obavezni.

Kako nam je istaknuo, skijanje mu predstavlja veliko zadovoljstvo od najranijeg djetinjstva. Svoje je zdravlje tijekom godina stavljao na kocku u sportu koji će mu, kako se nada, na kraju profesionalne karijere biti i posao. 'Izletio' je iz slovenske ekipe za Svjetski kup. Treninge odrađuje samostalno, uz podršku matičnog kluba, i trenera s kojima je ranije surađivao kako bi se ponovno vratio tamo gdje mu je mjesto. Od velike su mu pomoći dečki iz hrvatske repke Ivica, Natko i Dalibor, s kojima često trenira. Financijski se snalazi kako zna i umije. No krajnji je ishod neizvjestan.

Mnoge je prošle godine šokirala vijest da za Niku Fleiss više nema mjesta u reprezentaciji.



Svi vi koji znate više od mene o "slučaju" Fleiss, očito to i znate. Nju su, laički gledano, "stisnuli" deficitarni rezultati. Ok, možda sa sportskog aspekta više i nije tako mlada, ali što sad?  Naravno da joj je ponuđena alternativna opcija nastupanja uz samofinanciranje. Matematika je glasila, sezona Svjetskog kupa u tri discipline s dvoje ljudi  u timu plus treći vanjski stajala bi cca 120.000,00 eura. Nika se snašla, ove zime aktivno radi na Krvavcu u sklopu FLEISS akademije, kolumnira za Skijanje.hr, ukratko - 'razletjela' se na sve strane.

Sofija Novoselić nakon prošlogodišnjeg 'sita i rešeta' podmirivanja troškova treninga u vlastitoj režiji, ove sezone, nadam se, mirnije spava.



Upala je natrag u reprezentaciju. Ne znam  točno o kojoj je ukupnoj cifri ovisila njena karijera, ali vrtjelo  se negdje oko 80ak tisuća eura. Anči je (službeno privremeno ali izvjesnije trajno) podvukla crtu u skijanju (Ana Jelušić nap.a.) i fakat super odrađuje novinarske zadatke za FIS. Bravo mačka!

U životu ne postoji jamstvo uspjeha, bez obzira na predanost, uložen trud, financijsku potkoženost ili vrijeme koje zdušno podređujete sportskom razvoju vašeg djeteta.

Parametri poput (ne)osnovane sumnje da su vam mališani potencijalne sportske zvijezda na temelju roditeljskih gena ili nečijeg "ima mota" u većini slučajeva jednostavno ne drže vodu. Ponekad je najbolje pustiti ih da uživaju u djetinjstvu. Nemojte imati pretenciozne sportske apetite, kada su oni u pitanju, i budite realni. Ljudi koje sam ranije spomenuo u tekstu su izuzeci, a ne većina. Imajte to na umu. Meni je trebalo gotovo 11 godina da prestanem biti idiotom.

Bonus redak-dva: Klinac nam trenira atletiku jer je o njoj dubio zadnje dvije godine, e pa neka mu i bude po njegovom. Ja sam trenutno van države, a poklon koji mu nosim je predivnaaaaa crna ski kaciga.

Op, op, op svima – tko se nije skij'o magarac je bio!