Valentinovo u Sočiju

Avion je sletio i dotakao tlo Ruske federacije. Bio je to samo jedan od brojnih letova koji za krajnju destinaciju tijekom veljače imaju rusku crnomorsku prijestolnicu. Malobrojni Hrvati u Sočiju dobili su dodatno navijačko pojačanje za ono što slijedi, a to je sasvim sigurno vrhunac Olimpijskih igara… barem iz hrvatske perspektive. 

Spust na +18ºC

Niti skromni Ivičini rezultati prošlih mjeseci, niti već spomenute temperature koje u Rosa Khutoru dosežu nevjerojatnih 18ºC, pa niti kontroverzna staza nisu uspjeli poljuljati hrvatski optimizam. Da, tako je. Nakon tramakanja po busevima i avionima čovjek se pomalo uljulja i pravo je zadovoljstvo nakon toga naići na optimizam koji zrači iz svih; od Pavleka i Janice pa sve do beskompromisnog logističara i Pavlekove desne ruke Nenada Erora. “Ovdje je supermarket, ovdje je hotel, a ovdje… ovdje je Medal Plaza. Tu dolazimo sutra navečer”, bez da trepne i s osmjehom na licu ispalio je Neno.

Ne treba puno da čovjeka ponesu emocije. Zajahati na ovakvom valu optimizma vrlo je jednostavno, a olimpijski duh baci vam se oko vrata još u avionu, kada prilikom poniranja prema zračnoj luci u Sočiju pogled prvo pada na olimpijski plamen, vidljiv kilometrima daleko iznad Crnog mora. Dugo nisam vidio ljepši izlazak sunca; zvjezdano nebo i bijeli vrhovi Rosa Khutora ocrtani crvenim zrakama jutarnjeg sunca odozgo te olimpijskim plamenom odozdo. Kadar kakav nisam očekivao. 

Soči sedmog dana Igara vrlo smjelo korača kroz svoju olimpijsku svakodnevicu. Otvoreni šahtovi postali su mit, dupli WC-i sveli su se na zabavu u pauzi za kavu u Media centru, a ruski policajci počeli su pozirati i raditi “selfije” s brojnim stranim gostima. U takvom ozračju lako se zaborave i često ekstremno visoke cijene hrane, pića ili suvenira, dok jezična barijera s “ruskim poliglotima” postaje zabava, a ne opterećenje.

Valentinovo na skijaški način

No vratimo se mi našem olimpijskom Valentinovu. Dan zaljubljenih ove će nam godine dati brojne odgovore poput onih; može li Ivica obraniti olimpijsko srebro? Može li pronaći brzinu i ponoviti spustašku vožnju kao na netom završenim treninzima? Hoćemo li zaboraviti sva naklapanja oko štitnjače, istrošenosti i pretreniranosti? A s druge strane sklon sam i postavljanju pitanja može li Natko ponoviti izdanje iz ne tako davnog Wengena te najozbiljnije odmjeriti olimpijsku medalju u društvu Ivice, Ligetyja, Pinturaulta i ostalih? Mišljenja sam da može, čak štoviše - da hoće!



Staza u Rosa Khutoru i dalje odolijeva toplom crnomorskom zraku i nemilosrdnom suncu koje ovdje tuče već danima. I iako brojni natjecatelji tvrde kako je staza u gornjem dijelu i dalje tvrda, ali s vrlo dobrim gripom, donji dio je i dalje problematičan. Staza je dolje osjetno mekanija, a relativno kasni termin utrke samo bi dodatno omogućio suncu da svojom toplinom unese dodatnu neizvjesnost u konačni rasplet. Upravo iz tog razloga organizator je za sat vremena pomaknuo start superkombinacijskog spusta.

Nova stranica olimpijske povijesti

I dok mi hotelska soba gleda direktno na Medal Plazu ne mogu se oteti maštanjima. Uh kako bi lijepo bilo sutra u prvom redu svečane ceremonije vrisnuti od sreće i pozdraviti još jednu hrvatsku olimpijsku medalju. No budimo realni, i ako ostanemo kratki za nekoliko stotinki ili nekoliko sekundi ne treba žaliti, sve što je bitno je da dečki odvezu vožnje dostojne njihovog superkombinacijskog renomea, a za medalju ionako uvijek treba i ono “nešto” na što često utjecati ne možemo. Isto tako, bit ćemo super zadovoljni ako Ivica posluša svoj vlastiti savjet koji je dao Tini Maze. Dečki samo koncentrirano i spustite se na glavu jer olimpijska povijest piše se svake četiri godine i pitanje je tko će je u Koreji imati prilike pisati.