Tauplitz

U pokrajini Steiermark (Štajerska) koja ipak nije toliko skijaška pokrajina poput Tirola ili Salzburga, ipak se strpljivim proučavanjem skijaških 'webova' može naići na relativno solidna skijališta za koja potencijalno nikad niste čuli, a kamoli ista posjetili.

Jedno od takvih skijališta je i spomenuti Tauplitz. Iako se nalazi u Dachsteinskom masivu, koji je daleko poznatiji po istoimenom glečeru, i dakako Schladmingu, nije baš jako poznat skijašima iz Hrvatske.

Prva činjenica koja je jako bitna jest put. Naime, u Tauplitz nećete doći ono standardnom skijaškom rutom preko Karavanki, već preko Maribora i Graza, autocestom prema Linzu . Kod grada Liezena skrećete sa autoceste prema Schladmingu na magistralu, s koje se odvajate uz brdo petnaestak kilometara nakon što prođete Liezen. Pratite li znakove ne biste smjeli imati problema sa orijentacijom čak i bez obzira na čestu gužvu u prometu. Da biste došli u Tauplitz, trebat ćete se popeti uzbrdo, pa u zimskim mjesecima apsolutno preporučamo zimsku opremu. Dva puta nas je ista spasila pri putovanju prema skijalištu.



Jednom kad dođete u mjesto, nemojte se prepasti ukoliko odmah ne uočite žičare. Iako su samozatajno označene uz malo koncentracija lako ćete naći glavnu blagajnu i parking, koji je podijeljen na nekoliko razina, i iako sveukupna relativno malog kapaciteta, još uvijek dovoljan za broj turista koji se ovdje zna skupiti.

Ukoliko ste automobil odlučili ostaviti u Bad Mitterndorfu (iz kojeg se također može doći na samo skijalište) ili negdje niže u samom Tauplitzu, do početne stanice četverosjedežnice možete doći i ski-busom.

Osobno, preporučujem jedan od parking platoa uz donju stanicu četverosjedežnice gdje se nalazi i glavna blagajna. Na blagajni ne govore niti jedan jezik osim njemačkog, a od kreditnih kartica primaju samo Visu. Skijaška će vas karta u sezoni koštati 28 Eura (sezona 2003/04.!), a sezona traje od kraja prosinca do polovine travnja.

Po skijalištu koje ima 40 km staza voze 4 sjedežnice i 11 sidara. Raspon skijališta je od 900 - 2000 m, što i nije baš previsoko, ali ne dajte se zavarati, snijega ima ovdje baš dovoljno.



Karte su proximity standarda (osim jednodnevnih koje mogu postati proximity uz depozit od 3 Eur), a možete programirati i swatch ili rukavice s chipom, ako posjedujete nešto od takve opreme. Staze su uglavnom plavog i crvenog karaktera.

Plan skijališta koje ćete dobiti na blagajni kad kupite kartu je totalno nejasan i zbunjujuć. Sreća je da su po skijalištu postavljeni nešto detaljniji i točniji panoi pa se donekle možete orijentirati. Skijalište je razvučeno na tri vrha, uz nekoliko uskih spojnica koje su turistički djelatnici ljubazno uračunali u sveukupnu kilometražu skijališta. Brojka od 30 km bila bi realnija, no nećemo cjepidlačiti. Između ta tri vrha nalazi se svojevrsna centralna kotlina koja je dosta dugačka i ravna pa se pripremite na odguravanje ili uzimanje zaleta.

Donji je dio skijališta šumovit, ali staze kojima se možete spustiti do parkinga u Tauplitzu ili čak do Bad Mitterndorfa, dopuste li uvjeti, dovoljno su dugačke i većim dijelom blage za zaista ugodnu vožnju.



Gornji dio skijališta, pogotovo staze na njegovom zapadnom dijelu, su ogoljele i tu će i oni koji vole 'off-piste' naći pokoji kutak za svoje zadovoljstvo. Naravno da se na tim vrhovima jako često može očekivati jak vjetar, a nerijetko i gusta magla. Na tom najzapdnijem vrhu (kojega smo nazvali i Vrh tisuću sidara), nalazi se i nekoliko pomalo nelogično postavljenih vučnica, a staze su iznimno blage.

Dođete li na skijalište prvi puta po magli, držite se glavnih staza, jer biste vrlo lako mogli negdje zalutati. Govorim to iz vlastitog iskustva.

Staze općenito nisu jako duge, tek možda dvije vrijedne spomena, jedna uz sidro koja se spušta prema Bad Mittendorfu te jedna dulja crvena staza postavljena uz najposjećeniji lift (oznaka C), šesterosjedežnicu koja prati stazu broj 23. Ta staza ima i odvojak koji je strm i prepun hupsera za one koji traže malo adrenalina. Osim te, postoji još jedna crna staza, broj 16 (sjedežnica H), koja je uređena, ali nešto strmija od ostatka staza, te jedan crni odvojak (koji nije prestrm) na stazi koja vas vodi u Tauplitz (bez brige, taj se dio može obići).

Vrlo lijepe staze nalaze se uz vučnicu L, a nose brojeve 9 i 10, na koje možete doći odmah kad se sjedežnicom iz doline popnete na vrh. Osim što su standardno najtvrđe i najbolje pripremljene, mana im je duljina. Naime, osim što su konfiguracijski savršene za carving, jako su kratke.



Sjedežnice su modernog datuma, mekanih sjedišta, uglavnom neagresivne glede vaših koljena i s pristojnom redukcijom, a dio ima pokretne trake. Četverosjed koji vozi iz doline ima i međustanicu, koja na petnestominutnom putu prema vrhu zahtijeva presjedanje. Restorana ima dovoljno, 12 na samim stazama, i s obzirom da nije gužva nećete se u njima načekati. Ponuda je solidna, a cijene gotovo identične, ako ne i skuplje u odnosu na one u skijalištima u Koruškoj.

Zaključak bi bio da se radi o lijepom skijalištu jako lijepe scenografije, posebice za rekreativce koje će vas zadovoljiti bude li sunačnih dana.

Za početnike postoje i dva baby lifta odmah uz donju stanicu početne četverosjedežnice, tako da se ne morate penjati skroz na skijalište.

Što se skijaša tiče, vrlo malo stranaca, uglavnom domaći skijaši. Dakle, skijalište koje skijaši iz Hrvatske još nisu "osvojili". Za zahtjevne rekreativce bojim se dostatno maksimalno za vikend skijanje, ali za manje vješte solidan izbor. Jer nepobitna je činjenica da se u radijusu udaljenosti (otprilike 340 km) nalaze mnogo bolja skijališta.