Ledenjaci - svjedoci davnih vremena...

Jedna od najvećih prirodnih sila svakako se pripisuje ledenjacima. Oduvijek su budili znatiželju, maštu, a koliko god ih volimo vrlo malo znamo o njima. No jedno je sigurno, iako ledenjaci svojom veličinom, masom i tajnovitošću izazivaju veliki respekt, briga za očuvanjem ovih ljepotana iz davnina daleko je premala.

Osnovni opis bi glasio da su ledenjaci velika i vrlo spora "rijeka" snijega i leda. Tisućama godina taloženi snijeg s vremenom je postao sve teži i sabijeniji, dok konačno nije pod svojom masom počeo popuštati i slijediti smjer gravitacije. Svi svjetski ledenjaci nastali su u glacijalnim periodima unutar posljednjeg ledenog doba, za koje se smatra da je u potpunosti završeno prije nekih 12.000 godina. Glacijalni periodi, ili periodi unutar kojih je dolazilo do ubrzanog hlađenja zemljine kore te drastičnog pada temperature, a samim time i nastajanja ledenjaka, smjenjivali su se s interglacijalnim periodima u kojima se led povlačio u više predijele i predijele bliže polarnim krugovima. Upravo takve teorije se često čuju u nekim znanstvenim krugovima koji tvrde kako je za učestalo topljenje ledenjaka ponajviše kriv trenutni interglacijalni period, a ne toliko ljudskom rukom izazvano famozno globalno zatopljenje.

Glavna karakteristika svih ledenjaka je iznimna snaga te nezaustavljivost. Zbog topljenja donjih dijelova ledenjaka te iznimne mase ledenjak ispod sebe radi školjkastu udolinu, poput amfiteatra, koja je najlakše usporediva s kornetom sladoleda. Takva podloga zove se Cirk, ili Krnica. Prosječna brzina ledenjaka je oko 1 cm na dan, no može varirati ovisno o klimatskim prilikama te reljefu na kojem se ledenjak nalazi. Tako poneki ledenjaci na Antarktici i Grenlandu putuju i do 20 metara na dan. Iz početne pozicije, a kako nailazi na sve toplije nizinske predjele, ili pak one bliže moru (poput antarktičkih ledenjaka, op.a.), ledenjak sve snažnije i brže melje sve pred sobom tvoreći poznate ledenjačke udoline, od kojih je sigurno najpoznatija udolina Yosemite u Kaliforniji. Upravo su ledenjačke udoline glavna obilježja reljefa europskih Alpa, na kojima je zabilježena jedna od najvećih ledenih kapa za posljednjeg ledenog doba. Pretpostavlja se da je još prije 10-ak do 20 tisuća godina ledena kapa prekrivala kompletnu Švicarsku, Austriju, te velik dio Slovenije, Italije i Francuske.

Ledenjaci svojim ustrajnim jednosmjernim pomicanjem drobe i melju sve što se nalazi pred njima. Tako se prilikom povlačenja ledenjaka otkrivaju ledenjačke naslage, ili tzv. predijeli morena. Ledenjački sedimenti obuhvaćaju ostatke kamenja, šljunka, te najsitnijeg pijeska i ostalih ostataka, koje je ledenjak mljeo i donio s vrhova planina, a najčešće su omeđeni morenskim granicama do kojih se ledenjak nekada protezao. Takve morene nalazimo i u našim predijelilma poput Rujanske kose, Krasnog polja i sl.

Osim relativno malih ledenjaka i ledenjaka koji su ostali gotovo u tragovima, još uvijek postoje veliki ledenjaci koji uspješno odoljevaju naletima tople klime. Najveći ledenjak u Alpama nalazi se u Švicarskoj, u južnoj pokrajni Valais. Riječ je o ledenjaku Aletsch. Aletsch je dug ukupno 23 km i predstavlja predivnu rijeku, koja tek u svom krajnjem dijelu poprima sivo - crne tonove radi morenskih naslaga pomiješanih s odlomljenim seracima. Ledenjak pokriva površinu od ukupno 120 četvornih kilometara, a kreće s visine od preko 4.000 m, praktički sa samih vrhova poznatih švicarskih četiritisućnjaka Jungfrau-a i Aletschhorn-a, te se spušta sve do doline rijeke Rhône, gdje završava u velikom ledenjačkom jezeru. Zbog iznimno lijepog i lakog pristupa ovaj ledenjak je izuzetno posjećen, te je kao velika prirodna vrijednost pod zaštitom UNESCO-a.

Iako su Alpe turistički najposječenije te ledenjaci nama iznimno poznati, najveći europski ledenjaci nalaze se na području Islanda, a najveći među njima, ujedno i najveći europski ledenjak je islandski Vatnajökull, koji zauzima čak 8% teritorija Islanda. Ledenjak se prostire na ukupno 8.100 četvornih kilometara, no za razliku od planinskih, alpskih ledenjaka, Vatnajökul spada u grupu kontinentalnih ledenjaka potpuno drugačije konfiguracije.

Kad smo već kod onih najvećih, ne možemo ne spomenuti i najveći ledenjak na svijetu, kralja među "vječnim snijegom i ledom" - antarktički Lambert ledenjak. Ovaj čudovišni ledenjak, lako vidljiv i iz zemljine orbite, dugačak je ukupno 402 km, a širok 96 km, no ono što čini podatak vrijedan pažnje je njegova dubina. Lambert je dubok nevjerojatnih 2.500 m, gotovo da je viši od polovice alpskih vrhova, a brzina kretanja mu je od 50 do čak 1200 m na godinu, ovisno o predijelu.

Naposlijetku dolazimo na ledenjake koji svojom konfiguracijom, stabilnošću te klimatskim uvjetima u kojima se nalaze, dozvoljavaju ono nama najzanimljivije - skijanje. Alpe broje preko 30 skijaških glečera, od kojih neki rade isključivo sezonski, od sredine jeseni do sredine proljeća, dok neki rade isključivo ljeti, a ima i onih koji svoje staze ne zatvaraju 365 dana u godini. Hrvatskoj su najbliži ledenjaci austrijski Ankogel i Mölltaler gletscher, do kojih ima nešto manje od 300 km. Najveći europski skijaški ledenjak, koji se zapravo sastoji od tri  ledenjaka, nalazi se u Francuskoj, iznad popularnog skijaškog centra Les Deux Alpes. Najveći austrijski skijaški ledenjak je Stubai gletscher, koji se nalazi u srcu Tirola, dok najveću visinsku razliku i najvišu postaju skijaške žičare nudi švicarski Theodul gletscher iznad gradića Zermatta, na kojem je u ljetnom periodu moguće skijanje s visinskom razlikom od čak 1000 m.

Svjedoci nekih davnih vremena imaju vrlo izvjesnu budućnost. Rapidno topljenje, u čije razloge ovoga puta nećemo ulaziti, stavlja nas u poziciju svjedoka nestajanja ovih pradavnih grdosija s kraja pleistocena. No ako ćemo vjerovati u priče o kružnim procesima ledenih doba, onda razloga za brigu nema, priroda će sama osigurati novi život ovim ljepotanima visina.