Ana Jelušić - definitivni kraj ili ipak...?

"Pomalo sam ljuta na sebe. Obećala sam si prije konferencije za medije da neće biti suza. No na kraju nisam uspjela izdržati", riječi su dojučerašnje hrvatske A alpske skijaške reprezentativke koje sasvim dovoljno opisuju njeno emotivno stanje. Nekako sasvim i razumljivo - odluka je svježa, odluka je teška kada (makar za sada privremeno) napuštate nešto čemu ste posvetili čitav život. No odluka je bila, čini se, i jedina moguća u aktualnom trenutku.

"Razmišljajući nakon završetka prošle sezone zaključila sam da ako sada ne napravim stanku, i dam svojoj psihi i tijelu prijeko potreban odmor od 'žrvnja' treninga i skijaških natjecanja, onda to sigurno više neću imati prigodu nikada više niti napraviti", izjavila je Ana i nadodala:

"Iduća sezona sezona je bez Svjetskog prvenstva, bez Zimskih olimpijskih igara. I moram pokušati sve da u njoj dođem do što boljeg riješenja za svoju astmu. Sjest ću sa ljudima iz Saveza, koji su mi u najtežoj odluci mojeg života dali maksimalnu podršku, i eminentnim stručnjacima, i pokušat ćemo smisliti što je najbolje za mene, kojim putem točno dalje krenuti.

Astma nije u potpunosti izlječiva, mi smo toga svjesni, no moraju postojati još neke tehnike i načini kako se bolje nositi s time koje nismo isprobali, ipak je to psiho-somatska bolest.

Mi jesmo iz sezone u sezonu stalno nešto pokušavali. Medicinska skrb za mene je u vidu lijekova uvijek bila na maksimalnoj razini. No to više nije dovoljno! Ne za vrhunski sport! Ne mogu dalje ulaziti u svaku trku razmišljajući na startu: U redu, Ana, ako sada nećeš ići sa svojih baš sto posto 'na glavu', manje će ti dana trebati da se poslije oporaviš od snažne tjelesne iscpljenosti uslijed kašlja i stresa.

Upravo stoga teško je odrediti što će biti poslije. Želim se vratiti, ali ne znam hoće li to biti za devet, dvanaest, osamnaest mjeseci. I hoće li to uopće biti moguće", vrlo je zrelo Ana Jelušić "pogodila srž' svojih trenutnih problema. A ono što ozbiljno gasi realnu nadu u povratak vrhunskom sportu slijedeće su riječi Ane Jelušić:

"Bilo je to stvarno lako dok sam bila mlađa. No s vremenom stvari počnete gledati drugačije. Na probleme s astmom nekada sam samo odmahnula rukom. U stilu: Baš me briga kakve će biti posljedice. I spustila sam se punom snagom dolje. Ali i sami ste dobro vidjeli kako je to izgledalo u posljednjih sezonu-dvije."

I za kraj - dopustite samo jedan nešto slobodniji komentar jedne neosporne činjenice koja se već ovih dan-dva jasno može naći i u nekim komentarima, prvenstveno pojedinih čitatelja, u hrvatskom medijskom prostoru. Ljudi strahovito lako zaboravljaju sve što je bilo dobro, i ono što je trenutno uvijek im se čini najvažnijim. No komentare koji potpuno obezvrijeđuju sportski skijaški put Ane Jelušić sudeći ga prema 'putu prema dolje' u posljednje vrijeme uistinu je teško sasvim prihvatiti.

Da, treba biti kritičan. Da, Ana ima ozbiljnih problema koje će nekako morati pokušati riješiti želi li se ikada više skijaški vratiti tamo gdje je nekada bila. Ali nitko, baš nitko, uzeti joj ne može čak 17 plasmana među najboljih 10 na slalomima FIS Svjetskog kupa, u čemu su i dva plasmana na pobjednički podij te još tri plasmana među najboljih 10 na slalomima FIS Svjetskih prvenstava. I ne, ne u jednom trenutku, ne u jednoj sezoni. U konstanti od 2004. pa sve do 2009. godine. Sasvim dovoljno po svim realnim kriterijima i više nego solidnog sportskog uspjeha. Pa čak ako je ovo i početak kraja ili sam kraj jednog sportskog puta.