Hrvatski olimpijski bakljonoša za ZOI 2010.!

12. veljače 2010. godine Olimpijski plamen će stići u Vancouver. Paljenje ognja na olimpijskom stadionu simbolički će označiti XXI. Zimske olimpijske igre otvorenima. Kakav trenutak!

Plamen kao simbol vječne vatre potječe iz grčke mitologije te priče o Prometeju koji je ukrao vatru bogu Zeusu i poklonio je ljudima. Iz grčke Olimpije, gdje se tradicionalno pali pomoću sunčeve svjetlosti i konkavnog zrcala, plamen se štafetno prenosi preko svih pet kontinenata što ih simboliziraju olimpijski krugovi. Svoj put kroz Kanadu plamen je započeo 30. listopada iz grada Victoria u provinciji British Columbia, pronoseći poruku Olimpijskih ideala: jedinstvo, mir, odanost, hrabrost, čovječnost i solidarnost diljem cijele zemlje, promovirajući mir i sklad ljudskog društva. Štafeta olimpijske baklje u trajanju od 100 dana obići će 45.000 kilometara, uključujući i mjesto Alert na teritoriju Nunavut što je najsjevernije stalno naseljeno mjesto na svijetu, udaljeno svega 817 kilometara od sjevernog pola, a u nju će biti uključeno 12.000 sudionika – nositelja olimpijske baklje. To su bivši sportaši, istaknuti pojedinci i obični građani. Većina njih odabrana je putem javnih programa u kojima su odabirani upravo oni čija životna priča i energija svakodnevno kreira bolje i sretnije društvo. Izuzetna čast biti jedan od odabranih svakodnevnih nositelja pozitivne promjene, kako ih naziva 2010 VANOC (Organizacijski odbor Olimpijskih igara u Vancouveru), pripao je i meni.

Iskustvo nošenja olimpijske baklje definitivno je jedno od najdragocjenijih u mom životu. Započinje desetsatnim letom preko Frankfurta do Calgarya i tridesetdvosatnim danom radi vremenske razlike od osam sati u odnosu na lokalno srednje europsko vrijeme. Čudan je to osjećaj kad dan traje toliko dugo. Čovjek jednostavno izgubi pojam o vremenu. Možda je upravo to razlog što moja četiri kanadska dana traju još uvijek.

Lufthansina mašina nježno dodiruje kanadsko tlo. Osjećam da je vani hladno. Na izlasku iz aviona odmah začujem "Welcome to Calgary!" i odmah naravno slijedi neizbježna kanadska fraza How are you today? Na pitanja dviju mladih dama iz imigracijskog ureda ponosno izjavljujem koja je svrha mog posjeta Kanadi. Širok osmjeh i pisana obavijest potvrđuju moju samouvjerenost. Lagano klizim dalje i osjećam da moje tijelo ne razumije zašto vani nije mrak nego tek 12 sati. U sljedećem trenu sjedam u Airporterov shuttle i to vjerojatno intuitivno odmah do kolegice iz Kazahstana kojoj je VISA također prorekla sudbinu. Ubrzo otkrivam da govorim ruski kad to stvarno želim. Vozač se uključuje na Trans – Canada highway, ravnicu zamjenjuju Rockies, a jeleni, sobovi i kojoti šeću na nevelikoj udaljenosti od asfalta. Živjeti u skladu s prirodom i očuvati sve njene vrijednosti moto je mnogih Kanađanki i Kanađana. Ne nekim mjestima ne postoji zaštitna ograda na autocesti radi neometanog prelaska divljih životinja i brzina je ograničena na 90 km/h.

Kao iz bajke pored nas se redom dižu planine Grotto, Lady Macdonald, Three sisters, Mount Rundle, Lawrence Grassi, Princess Margaret, Cascade. Nestvarno moćno izgledaju ti stari divovi bijelih vrhunaca. Najzad ulazimo u Banff Nacionalni Park i istoimeni gradić. Odnekud iz sjećanja pred oči mi dolaze kadrovi serije "Život na sjeveru". Slike su vrlo slične. Čitam table na kojima su nazivi ulica Wolf st, Bear st, Buffalo st, Moose st, Beaver st, Grizzly st, Rabbit st, Cougar st. Prijavljujem se u hotel, ostavljam stvari i izlećem van. Odmah nailazim na ona stanja ljudske svijesti kojima se svaki čovjek na svijetu vjerojatno veseli: otvorenost, srdačnost, pristojnost, gostoljubivost, opuštenost. Ulazim u Edi' s - lokalnu zalogajnicu i naručujem 911 burger and Kokanee beer. Na TV-u neizbježni NHL, iza šanka dvije simpatične konobarice. Utažujem glad i žeđ i lutam dalje po gradu. Spušta se moja prva kanadska večer, dolazim u hotel, sjedam ispred velikog otvorenog kamina u kojem pucketa vatra i u ugodnom društvu privodim dan kraju.

Olimpijska baklja teži 3,5 kilograma. Možete mijenjati ruke tijekom vašeg dijela štafete ako je teško... smijulji se Pierre – Luc, simpatični tridesetogodišnjak i bivši profesionalni hokejaš iz Montreala zadužen za podršku nama, torchbearerima, u odvojenoj sobi Mount Royal hotela. Svi smo u bijelim uniformama s natpisom Vancouver 2010. i velikim svjetlećim olimpijskim krugovima na leđima. Sve jednostavno vuče na mir i jedinstvo. U džepu su crvene vunene rukavice s jednim prstom koje simboliziraju dječju zaigranost na prvom snijegu. Bijela kapa je također spremna. Osmjesi su na svim licima. Pierre – Luc na svojoj broken English jezičnoj varijanti daje zadnje upute i diže temperaturu. Izlazimo van i dobivamo baklje. Zajednička fotka odlazi u povijest. Saznajemo da između ceremonija bakljade plamen od gašenja dobrovoljno čuvaju tri kanadska starosjedioca Inuita. Sjedamo u bus, na ulicama se već vijore zastave i skuplja se mnoštvo. Predstavljamo se jedni drugima i nastojimo verbalizirati posebnosti koje su nas osamnaest dovele u ovaj autobus. S nama je i Karen Percy - Lowe, kanadska osvajačica olimpijskih medalja u skijanju. Stvar postaje ozbiljna, dolazimo do ulaza u Banff te do mjesta gdje prvi torchbearer prima plamen i predaje ga dalje drugom nakon 300 metara laganog sprinta. Pljesak, vika, cika, ohrabrivanje, smijeh. Ljudi cure iz autobusa jedan za drugim te dolazi i moj red. Opraštam se s onima koji su ostali kao da odlazim zauvijek u tuđinu i izlazim van. Kad tamo ludilo. Ljudi plješću, navijaju, slikaju se sa mnom i bakljom. Sreći nema kraja. Srce lupa. Okrećem glavu, vidim kako plamen dolazi prema meni i pripremam se za preuzimanje i paljenje baklje. Moj prethodnik stiže, grlimo se i podižemo ruke s bakljama u vis. Baklja plamti i preuzimam plamen. Adrenalin piči u krv. Dižem noge od poda i krećem u lagani trk. Totalna lakoća pokreta, s obje  strane ceste gomila oduševljenih ljudi viče, navija i blica fotoaparatima. Primjećujem troje male djece i skrećem malo bliže njima, mašem i pozdravljam ih. Gledam u plamen koji plamti na vrhu baklje. Obuzimaju me emocije. Vrijeme staje. Odjednom osjećam na ramenu ruke mojih dvaju pratioca na ruti kako mi signaliziraju da sam prebrz i da malo usporim. Kočim i prebacujem u prazan hod. Dolazim do točke gdje predajem plamen dalje. Veliki osmjeh čovjeka koji nastavlja, zagrljaj, petarda i gas. Prilazi mi službena osoba i zatvara dovod goriva na baklji. Plamen nestaje. Noge ne osjećam ali i dalje osjećam plamen u srcu. Kao što kaže kanadska himna With glowing hearts. Odmah zatim dolazi bus koji me kupi. Djevojka u busu vadi spremnik s gorivom iz baklje i predaje mi ju u trajno vlasništvo. Držim baklju u ruci i pogled mi pada na Inukchuk, simbol XXI. Zimskih olimpijskih igara. Za Inuite, kanadske starosjedioce, on predstavlja znak za prijateljstvo. Pogledavam po busu i primjećujem slične poglede. Na trenutak svi postajemo Inuiti.

Otići u Kanadu a ne isprobati snijeg Stjenjaka bilo bi ravno odustajanju od svih svojih ideala. Tim slijedom na pitanja prije puta tipa "Kaj buš nosio skije i pance sa sobom??" Nisam se previše obazirao. Desetak kilograma dodatne opreme ponekad teško padne na leđa, ali pasioniranim istraživačima bijelog pokrivača (ne daj Bože učiteljima skijanja) situacija je ovdje nešto jasnija. Krenimo redom. Banff geografski upućuje na tri skijališta: Mt. Norquay, Sunshine Village i Lake Louise. Da, u pravu ste, Lake Louise je stanica Svjetskog skijaškog kupa gdje se održavaju utrke ženskog i muškog spusta i super G-a. Sad mi je jasno da se spust definitivno održava tamo s razlogom obzirom na konfiguraciju terena. 45 minuta udaljen od Banffa Lake Louise je snježni raj za bordere, skijaše, freestylere, a posebno za sva ona zadovoljstva koja pružaju neuređene područja s dubokim snijegom koje lokalci nazivaju powder bowls. Mali kuriozitet je da sam jedino u Louiseu na žici Glacier Express Quad stavio skije na držače za noge, svugdje drugdje samo zrak. Sa vrha Mount Whitehorn puca prekrasan pogled na sjevernu i južnu stranu skijališta sa pregršt strmih staza te dalje na nepregledna prostranstva Stjenjaka. Sunce me pratilo tijekom cijelog dana tako da je užitak proveden na snijegu bio potpun. Drugi izbor mog mini ski toura bio je Sunshine Village, dvadesetak minuta vožnje busom od Banffa. Sunshine s razlogom jer sam također cijeli dan proveo skijajući stazama položenim na sunce. Sunshine Village obiluje lakšim stazama isključujući Goat' s Eye Mtn. gdje je mnoštvo strmica i neizbježni Delirium Dive jedan od pet najboljih off piste terena prema izboru ljubitelja ekstremnog skijanja i dubokog snijega. Staze su kategorizirane malo drugačije nego u Europi tako da plava boja predstavlja najlakše staze, zelena staze srednje težine, crna najteže staze, a dvostruki crni dijamant neuređena i ekstremno teška područja. U Sunshineu su me oduševila i imena staza: Short and sweet, Jack Rabbit, Angel Flight, Forget-me-not, Mother-in-law, Strawberry Face, Goat' s Head Soup, Hell' s kitchen i slično. Izuzetno maštovito i simpatično. Na žicama rade većinom cure, vrlo ljubazne i susretljive, koje djeluju kao neizbježan motivacijski faktor da prođete par puta po istoj stazi bez obzira što ste već zapikirali neku drugu. Sve jednostavno obiluje mladim ljudima koji rade neki posao vezan za snježnu infrastrukturu kako bi bili što bliže planini te što je više moguće koristili sve blagodati koje pruža. Snijeg je ovdje željeli to ili ne sastavni dio života. Treće skijalište Mt. Norquay, ujedno i najbliže Banffu zovu obiteljsko skijalište. Njega nisam obišao. Ostavio sam namjerno sebi teaser da se vratim u Banff s obitelji, sljedeći put u punom sastavu.

Skoro do pred početak samog puta nisam bio siguran da li da provedem posljednji dan u Calgaryu. Odluka je pala na aerodromu. Grad koji je ugostio Olimpijske igre zaslužuje moju pažnju. Iako je zamjena netaknute prirode urbanom sredinom izazvala priličnu depru u mom slučaju, Calgary je zanimljiv grad. Na samom početku skinuo sam sa sebe pritisak razgledavanja svih pedeset i šest znamenitosti u jednom danu koje morate vidjeti kad ste tamo i kao prioritet odredio samo Calgary Tower. Toranj visok 160 metara službeno je otvoren 1968. godine. Za vrijeme Olimpijskih igara održanih 1988. u Calgaryu na njegov vrh postavljena je olimpijska baklja čineći Calgary Tower najvećom Olimpijskom bakljom na svijetu. Na vrhu tornja je kupola za razgledavanje i restoran. Kao dio kupole izdvojena je mala staklena platforma koja, kad stojite na njoj, daje dojam kao da lebdite u zraku na visini od 160 metara. Zanimljivo adrenalinsko iskustvo. Ostatak vremena proveo sam kupujući sitnice i suvenire u downtownu po šoping centrima povezanim toplim hodnicima iznad zemlje kako bi ljudi stvarno povjerovali u moju priču. Dio vremena potrošio sam i degustirajući pive u irskom pubu James Joyce s mojim novim prijateljem Deepakom kojeg sam upoznao u hostelu. Deepak, Indijac koji je zadnjih 15 godina proveo u Torontu, prije četiri dana se preselio u Calgary kako bi započeo novi posao i novi život. Strašan lik! U hostelu baš tu večer kad sam stigao free BBQ 4 all, rekli bi mi štilja za sve. Šareno društvo sa svih strana svijeta baš kao i olimpijski krugovi na mojoj uniformi.

747 – ica diže nos prema gore, baklja je u futroli sa skijama, nebo mijenja boje od ružičaste do plave, stjuardese nose sokove, a ja šapćem u sebi: Vidimo se opet Kanado!