Skijanje.hr

NATJECANJA

»

SKIJANJE

13.11.2006.      

Autor: Goran RazićPhoto: Arhiva Cro Ski 

Iako je skijašku karijeru započeo u vrlo nezgodno vrijeme, kada se uzme u obzir ondašnje stanje u sportu, pa i u politici, vjere i vizije nije nikada nedostajalo.

Iskustvo nastupa u Svjetskom kupu, na Olimpijskim igrama, Svjetskim prvenstvima, nemilost besparice te relativno slabo stanje u hrvatskom skijanju nije ga slomilo, dapače, dalo mu je dodatnu snagu za napredak i guranje hrvatskog skijanja na pozicije gdje nikada ranije nije bilo.

Za sebe kaže da pozitivno gleda na svoju skijašku karijeru te da ga je bogato iskustvo natjecatelja očeličalo i dalo mu uvid u sve segmente što moderan skijaški pogon mora imati. Od laskave titule jednog od najboljih skijaških managera ne bježi, no zašto i bi, kada rezultati govore njemu u prilog. No dojam da je često (pre)angažiran, pa čak i do krajnjih granica, odaje priču da je riječ o čovjeku koji sve konce voli držati u svojim rukama, pa i pod cijenu privatnog života.

Iako će neki sa zlobnim osmjehom na licu reći da je lako biti manager u doba Kostelićevih, pitanje je koliko bi svi uspjesi dobili na težini i koliko bi ih uopće bilo da nema pravog vođe i organizatora; čovjeka s puno naslovnih uloga i visokih pozicija direktno odgovornih za stanje hrvatskog skijanja. Što na sve to kaže direktor hrvatskih alpskih skijaških reprezentacija, direktor hrvatskog alpskog ski poola, direktor Snow Queen Trophy utrke Svjetskog kupa na Sljemenu i glavni manager Janice i Ivice Kostelića - Vedran Pavlek.

Usprkos tome što njegove godine govore da je riječ o vrlo mladom čovjeku, Pavlek već dugo godina "sjedi" na nekoliko ključnih funkcija u Hrvatskom skijaškom savezu. Ambicija ne nedostaje, planovi su jasni i razrađeni, a glavni cilj je osigurati visoku poziciju hrvatskom skijanju u svjetskim razmjerima i u budućnosti, pogotovo nakon završetka vladavine "dinastije" Kostelić...

Kako svaka priča ima svoj početak, tako i ova, a Vedran će za nju reći...

Moji počeci su takvi da me moj tata htio negdje poslati na skijanje, pa je gledao aranžmane raznih agencija i sl., ali kako je imao prijatelja u ski klubu Zagreb upisao me tamo. Nekoliko godina sam išao s njima na skijanja i to mi se jako dopalo, pa sam krenuo i u njihovu natjecateljsku školu. Nakon toga krenula su skijanja po ledenjacima i godinu za godinom to je bilo sve ozbiljnije i ozbiljnije.

"Sam svoj majstor"

Lijepa je to priča kada ne bi živjeli u zemlji u kojoj smo živjeli, a u kojoj je natjecateljsko skijanje bilo dosta nisko na listi prioriteta, a situacija u zemlji vrlo loša. Od kuda odluka za nastavkom profesionalne karijere?

Dobro, možda hrvatsko skijanje u to doba (početak 80-ih godina, op.a.) nije bilo na vrhunskom nivou, ali nije bilo niti toliko loše. Ski klub Zagreb bio je na drugom ili trećem mjestu u ex Yugoslaviji. No sigurno velika prekretnica dogodila se krajem 80-ih godina te početkom 90-ih, kada se rat umiješao u sve i tada je sve palo na jako niske grane. No to me nije previše smelo, jer budući da sam jako uporan, trenirao sam puno sa Slovencima i često bio "sam svoj majstor", trener, serviser i sve. Velika podrška obitelji bila je također jedan od presudnih faktora.

Kako je funkcionirala suradnja sa Slovencima? Osim Vas tu je bio još Renato Gašpar i Thomas Loedler?

Pa u to vrijeme, s početka 90-ih godina svatko je više - manje radio sam za sebe. Nije bilo jake organizacije koja bi stajala iza nas i bili smo prepušteni sami sebi. Gašpara su financirali roditelji, Loedler se sam nekako snalazio isto kao i ja, a i Kostelići su tada funkcionirali po sličnom principu.

Pomoć olimpijskog odbora je ipak postojala?

Da, mala pomoć Olimpijskog odbora i Zagrebačkog skijaškog saveza je bila prisutna, no sve se svodilo na to da ako si se sâm snašao onda si radio, a ako nisi onda ništa.

Trener Vam je svojedobno bio i sadašnji glasnogovornik saveza Ozren Müller.

Da, bio je trener 1992. g. na Olimpijskim igrama u Albertvillu

Je li kao trener opravdao očekivanja?

Da, svakako, dobro je to funkcioniralo. Ozren i ja se znamo od malih nogu i iako mi nije bio dugo trener, tada je to dobro išlo.

Dotakli smo se iskustva po principu sam svoj majstor. To iskustvo je kasnije bilo vrlo vrijedno?

Naravno. U to doba sam imao trenera Slavišu Weinera, koji je nekada išao sa mnom, nekada nije, ovisno o financijskim uvjetima, ali uvijek smo se nekako borili. Često sam si sâm servisirao skije, sâm radio kondicijske treninge i ostalo, a ne mali broj puta događalo se da u 16h npr. moram krenuti na put, a još u 15h nemam novaca. E onda je bilo snalaženja... Onda tamo u sezoni 97/98. sam počeo osjećati zdravstvene probleme s discus herniom, a i vidio sam da teško mogu nešto ozbiljnije napraviti i napredovati, jer sve ostalo me previše zaokupljalo i odvlačilo me od treninga.

"Što bi bilo kad bi bilo..." Da su onda bili barem upola ovakvi uvjeti u skijanju kao što su danas?

A teško je o tome na taj način govoriti i da li bi ja dogurao 3, 5, 10 ili 50 mjesta dalje. No u svakom slučaju moja skijaška karijera mi je zapravo bila dobra škola za dalje, upoznao sam dosta ljudi, stekao vrijedne kontakte i praktički odmah nakon Nagana 1998. g., kada je moja skijaška karijera i službeno završila, počeo sam pripremati teritorij za ono što se kasnije desilo. Iako sam na ovo sadašnje mjesto izabran tek u svibnju 1998. g.

"Moji roditelji nisu skijaši"

Svoje zvjezdane trenutke doživio je u posljednjih 6, 7 godina, no u natjecateljskoj karijeri Vedran će rado izvući nekoliko rezultata na koje je posebno ponosan i koji su mu posebno dragi. Na prvom mjestu tu je 27. mjesto na Svjetskom prvenstvu 1993. g. u Morioki, što je bio vrlo veliki uspjeh za njegovih tek 19 navršenih godina. Nadalje tu će još apostrofirati...

... 21. mjesto na Svjetskom prvenstvu u Sierra Nevadi 1996. g. i 34. mj. na Svjetskom kupu u Kranjskoj Gori, kada mi je falilo samo 25 stotinki za ulazak u drugu vožnju. Tu svakako moram dodati i Olimpijske igre 1994. g. s 27. mjestom u veleslalomu.

Slušajući ovu priču u velikoj mjeri podsjeća na put obitelji Kostelić. Da li postoji neka paralela u karijerama?

Pa sličnost je ta da je svatko radio za sebe i da smo se morali snalaziti, no Kostelići su imali tu sreću da je njihov otac puno radio za njih. Na žalost moji roditelji nisu skijaši i mogli su mi biti samo logistička podrška, dok je njihov otac bio i borac i trener i sve. Gipsova uloga u to doba je bila nevjerojatno velika i odgovorna.

Iako već osam godina na ovim pozicijama, Pavlek je izabran na još jedan mandat od četiri godine. Ovakav način života i rada čovjeka nevjerojatno troši i priznaje da nema vremena gotovo ni za što drugo.

...pod navodnicima, da ne bi netko krivo shvatio, dobro mi je došla sezona 03/04. u kojoj je Janica pauzirala radi problema sa štitnjačom, a Ivica pola sezone zbog ozljede. Tada sam se ipak uspio malo oporaviti i početi pripremati Svjetski kup na Sljemenu, koji se kasnije pokazao kao jedan od najvećih potrošača moje energije i čija organizacija je iznimno zahtjevna.

Koliko godi laskava titula najuspješnijeg managera u svijetu skijanja?

Budući da sam izašao iz skijanja i da sam dugo godina bio natjecatelj, poznati su mi problemi i potrebe skijaša te mogu reći da imam "uho" za njih. Smatram da su sportaši prioritet u cijeloj priči, a mi smo svi tu radi njih. Naravno, jedni bez drugih ne možemo, ali mora se znati oko koga se sve vrti.

U ovom moru uspjeha sigurno se neki uspjesi ističu, barem subjektivno. Možete li navesti koji su to? Isto vrijedi i za eventualne neuspjehe.

Svakako da je 01/02. sezona za pamćenje, kada je Janica osvojila tri zlatne olimpijske medalje i jednu srebrnu, a Ivica globus u slalomu. To je bila zaista jedna fenomenalna sezona. Osim toga svakako u lijepom sjećanju je i St. Moritz, u kojem su osvojene tri medalje, dok su i solidni rezultati Ane i Nike svakako za pohvalu. Također, tu je i uvrštavanje tri naše reprezentativke u prvu jakosnu skupinu te posljednja sezona u kojoj je Janica osvojila gotovo sve što se osvojiti dalo. Na kraju sezone smo bili 4. nacija u poretku u Svjetskom kupu i 3. nacija u ženskom poretku slaloma. Tu nikako ne smijemo zaboraviti Svjetski kup na Sljemenu... Što se tiče gorkog okusa, to mi je djelomično ostavio ZOI u Torinu, gdje je Janica nastupala bolesna, a da nije, bila bi sposobna osvojiti još puno zlata, iako je već ovo veličanstveno.

"Rezultat prije svega"

Što dalje, kakav je plan do Vancouvera 2010.?

Moja vizija je još 1998. g. bila da dovedemo Janicu i Ivicu na vrh, no da paralelno s tim radimo s mladima. Do sada se to pokazalo kao ispravno i dok god ćemo imati financijskih mogućnosti to ćemo maksimalno raditi i dalje. Tu su prvenstveno sada Ana i Nika, za koje vjerujem da su spremne za velike rezultate.

Znači vjerujete u kontinuitet kvalitete hrvatskog skijanja i nakon Kostelića?

Svakako. Već sad smo imali 12 skijaša na Olimpijadi u Torinu, a mislim da ćemo sa sličnim brojem ići i u Vancouver 2010. g.

Hrvatska skijaška reprezentacija je jedna od jačih u svijetu. Da li je bilo kakvih interesa stranaca za preuzimanjem državljanstva i početka nastupa pod hrvatskom zastavom? Slovenci imaju takvu praksu...

Bilo je upita u alpskom skijanju, no ipak prvenstveno u drugim sportovima; skijaškom trčanju, skijaškim skokovima, snowboardu i sl. Generalno, ja ne podržavam tako nešto, bili stranci dobri ili ne. Ako želi hrvatsku putovnicu, neka si ju sam pribavi, jer mi strance ne kupujemo. U tom trenutku mogu se učlaniti u neki ski klub i za njih vrijede isti kriteriji kao i za sve ostale sportaše. U svakom slučaju ne mislim da kupnja stranaca može pomoći hrvatskom skijanju.

Strance ne uzimamo, a nekih naših djelatnika saveza, na koje smo navikli, više nema. Konkretno, što je s Markom Bošnjakom?

Ja sam računao na njega i vjerovao da će biti dio tima, no početkom svibnja rekao je da želi pokrenuti neki privatni biznis i raditi neke druge poslove.

Spominjao se kao Gipsov nasljednik i eventualni Janičin trener?

Za Janicu smo imali jasnu ideju što ćemo i prije toga je već odlučeno da će Ante Kostelić biti zadužen za Ivicu, dok bi Janicu pratio samo na zajedničkim utrkama, gdje nastupaju i skijaši i skijašice. Na ostalim utrkama tu bi bio njen bivši pomoćni trener i serviser Jure Hafner.

Gdje je Ivan Olivari? Je li ispao iz reprezentacije ili?

On nije u reprezentaciji jer zadnjih godina nije napravio rezultate koji su se od njega očekivali, no meni je drago da su njegovi roditelji pronašli sredstva i da će on sam krenuti u daljnje natjecanje. Za njega vrijede isti kriteriji kao i za ostale; ako pokaže određene pomake i napravi rezultat, bit će ponovo uvršten u reprezentaciju. Do tada će ga savez pomagati u osnovnoj skijaškoj opremi, kao što su skije, pancerice i sl.

Natko je član B reprezentacije, no nekako se prividno izdvaja iz nje. Zašto nije uvršten u A reprezentaciju s Ivicom?

To je istina, no njih dvojica imaju poprilično različite programe treninga, ali kada je god to izvedivo treniraju zajedno. Natka držimo kao jako veliki potencijal i upravo iz tog razloga mu je omogućen rad "jedan na jedan", znači ima svog vlastitog trenera i servisera, Mateja Čuješa. Uglavnom, fleksibilni su, samostalni i mogu trenirati s Ivicom, mogu brze discipline, mogu s drugim ekipama, imaju potpunu slobodu i sve uvjete.
Sljedeći članak »

KOMENTARI

Trenutno niste prijavljeni. Molimo prijavite se!

login:

lozinka:

Samo registrirani korisnici mogu dodati komentar. Prijavite se ili registrirajte.

  • Vijesti

  • Info

  • Interview

  • Povijest

© Skijanje.hr 2003-2019.  ISSN 1845-5891  e-mail: info@skijanje.hr   Izdavač: Skijaški klub Hupser   Izrada internet stranice: Info izlog d.o.o.   Broj posjeta: 1813081
Tekstovi i Skijanje.hr watermarkom označene fotografije autorsko su pravo i vlasništvo Hrvatskog ski/board magazina Skijanje.hr osim ako nije drugačije naznačeno. Uredništvo magazina ne jamči za točnost i potpunost objavljenih informacija te ne preuzima nikakvu odgovornost za izravnu ili neizravnu štetu i ozljede proizašle iz sadržaja na site-u. Kontakt...
Hrvatski ski/board magazin Skijanje.hr

ISSN 1845-5891

Izdavač: Skijaški klub "HUPSER"
Medovićeva 19, Rijeka
e-mail: info@skijanje.hr

Marketing:
  marketing@skijanje.hr